Autor : Rodoljub Šabić
„Imaš li ti kakva druga posla osim što pišeš pisma opštinskoj upravi?" Ovo je lakonski „odgovor" koji je elektronskom poštom stigao na jedan zahtev za slobodna pristup informacijama o radu opštine Prijepolje. Predstavnik nevladnine organizacije Prijatelji Brodareva iz Prijepolja koja je podnela zahtev, poslao mi je i kopiju „odgovora". Kako bukvalno izgleda vidi se u attachment-u.
Proverio sam, s obzirom na ono „g.mail", je li pošta zaista opštinska. Jeste, pa sam bacio pogled na podatke iz godišnjeg izveštaja Opštine Prijepolje. Informator o radu nisu objavili. Obuku ljudi za postupanje po Zakonu o slobodnom pristupu informacijama nisu vršili. A u toku cele 2010. godine, primili su 19 zahteva za slobodan pristup informacijama. Ne od Prijatelja Brodarevo, već ukupno 19. Otprilike jedan i po mesečno, premalo za bilo kakvu nervozu.
Čime je onda ovaj gest „objašnjiv"?
Otprilike 95% žalbi koje građani, novinari, mediji i ostali podnose Povereniku, podnose se zbog tzv. „ćutanja administracije". Naravno, nije reč o pravom „ćutanju adminsitracije". Takva procesna situacija je u postupku za slobodan pristup informacijama nedopuštena i kažnjiva. Radilo se, dakle, prosto rečeno o ignorisanju podnetog zahteva.
Čime se to ignorisanje može objasniti? Ničim, razume se, ali u kranjoj liniji, uz benevolenciju veću od najveće, recimo - zauzetošću drugim poslovima.
U preostalih 5% kod kojih se po zahtevu za slobodan pristup informacijama postupi ali se isti odbijaju, najčešći razlog je „poverljivost". Nekad se iza te „poverljivosti" kriju sasvim racionalni ali nelegitimni razlozi. Međutim, češće je razlog nešto drugo. Nespremnost da se preuzme odgovornost za to da se primenom zakonom predviđenih testova javnog interesa i testa štete oceni da postoje uslovi za ukidanje „tajne".
Čime je to objašnjivo? Pod istim uslovima kao i gore, npr. - neznanjem.
U našem slučaju, građanin koji je organu vlasti podneo legitiman, na zakonu zasnovan zahtev za slobodna pristup informacijama dobio je (u ime) organa vlasti „odgovor" u vidu omalovažavajuće kvalifikacije kao besposličara, cinično umetnute između dve formularne fraze - „poštovani" na početku i „pozdrav" na kraju!
Čime je to objašnjivo?
Pisac „odgovora" očito nije prezauzet, inače ga ne bi ni pisao. A nije se ni upustio u obrazlaganje bilo kakvog, makar i neosnovanog „razloga" zbog koga ne želi da da traženu informaciju. Dakle, ne samo da ignoriše građane odnosno uskraćuje im ostvarivanje na zakonu zasnovanog prava, nego ih još, bukvalno, vuče za nos. I to posredstvom kompjutera i Interneta plaćenih novcem istih tih građana. To je „objašnjivo" jedino bezobrazlukom.
Jeste da primer stiže iz malog provincijskog grada, ali je vredan i pažnje i reakcije, i to ne samo Poverenika. I jedan jedini primer ovakve „komunikacije", govori o velikoj udaljenosti od normalnog odnosa vlasti s jedne, i građana, poreskih obveznika s druge strane. A dobro znamo da nije jedini.