Ovo je malo zbrkan blog, al' takva sam trenutno i ja...
Jao ljudi, ja stvarno, ali stvarno ne umem da se nosim sa ličnim bolom! Hoću reći, umem da se nosim onako samački, u sebi, da se zavučem negde u neki ćoškić, podalje od svih i da tiho odcmizdrim svoje...
Nekoliko sati, po mogućstvu. Ali, ne umem javno da se nosim s njim.
Valjda je krivo vaspitanje, šta li? Bakina „Bečka škola", po kojoj se ne preteruje s pokazivanjem osećanja u javnosti??? Il' je to, ipak, delimična mamina genetika, koju je, nažalost, nasledio i moj Prestolonaslednik, pa se samo ćuti i gutaju se knedle, al' da niko ne primeti... Ne znam.
A znam da moram.
Moram, il' ću da puknem.
Počinjem da se plašim aprila, ma proleća uopšte. Ova moja familija, Bože me prosti, od cele godine koju je imala na raspolaganju našla da umire skoro isključivo u martu il' aprilu. U martu su bile godišnjice mome svekru, baki i dedi. A evo, danas je 18 godina kako mi je umrla tetka, mamina sestra, koja je živela s nama i koju sam neizmerno volela, za šest dana će biti 18 godina kako mi je umro tata, a kroz 11 dana biće prva godišnjica mamine smrti...
A juče je umrla mama jedne od mojih najboljih drugarica.
Moja druga mama... Moja Biske.
Naša Biske, ako ćemo pravo. Bila je mama svima nama koji smo u tu kuću dolazili. I, nema veze što je ona lično rodila samo dvoje, juče popodne okupilo nas se tamo najmanje desetak neutešnih. Jer nam je svima bila druga mama. Da nas dočeka, sasluša, posavetuje, u svako doba dana ili noći...
Kad god mi se javila, za mene netipična, potreba da se s nekim posavetujem, išla sam kod Bise.
Kad god mi je trebala pomoć, Bisa se, nekom magijom, pojavljivala i nenametljivo, kao i uvek, pomagala mi je.
Stoga, molim vas da ne komentarišete ovo moje dosadašnje kukumavčenje - kao što rekoh, nisam dobra u pokazivanju bola, ni u primanju saučešća, nego smatrajte za blog ono što sledi posle ovog reda...
Kada sam rodila Prestolonaslednika, kao svaka prviput mama bila sam prosto „prilepljena" za svoju bebu. To je onaj osećaj koji, čini mi se, poznaju svi novopečeni roditelji - s jedne strane imaš stalnu potrebu da se diviš tom savršenom malom novom biću i želiš svakog trenutka da uživaš u njegovom prisustvu, a s druge strane imaš neki panični strah kako će mu se ko zna šta desiti ako ga ispustiš iz vida koliko da odeš do kupatila...
Valjda su to instikti, šta li? U svakom slučaju, ja sam, kanda, u tome „malo" preterivala. Ne mogu da sudim, samu sebe nisam mogla da vidim, al' znajući sopestvenu urođenu posesivnost i odbrambene instikte kad je podmladak u pitanju, realno je pretpostaviti da sam bila školski primer mame-prilepka.
I tako, napunio moj Presolonaslednik prvi mesec, baš pred moj rođendan, kad ti dođe, konačno, i moja mama Biske da nas poseti. Ona je poštovala babinje i period izolacije bebe kao jedan razuman starinski običaj, te stoga nije došla ranije. Iako smo se skoro svaki dan čule telefonom i pričale o prinovi. (Bila mi je kao neka moja, lična, „Halo beba")
Došla Biske, pogledala malca, „Pu, pu, pu, al' je ružan", i tako to. Sela da popijemo kafu, i, onako, kao slučajno, počela da se raspituje o bebećim navikama... Na koliko sisa? Kako spava? Ma najobičniji razgovor koji svakoj novoj mami jako prija - bilo da se pohvali ili požali na prinovinu i njene navike.
Ja krenula, a kud bi drukče, da ga hvalim - te super je, jede na tri, tri i po sata, te ne budi se kad zaspi, te lepo prespava noć, sve u superlativima, a oči mi u drugoj sobi, a uši, ko kad Duško Dugouško izigrava radar u crtaćima - kakva Biske, kakva kafa, kakvi bakrači - samo što ne letim svakih pet minuta da proverim bebca...
Posedela Biske pa otišla.
Prošlo par dana, došao moj rođendan, kad, sutradan po njemu, negde oko pola dva popodne, evo je Biske na vratima.
„Mala, oblači se, idemo u bioskop! Časti te Bisa za rođendan!"
Ja stojim, gledam je u neverici. Kakav crni bioskop? Pa ja imam BEBU!
Al' Biske ne popušta. Bioskop je ionako preko puta kuće (al' bukvalno, prozori mi gledali na Fontanu), bebac je upravo nahranjen i uspavan, a baka, t.j. moja majka, je tu, može da ga pričuva. Ona je već kupila karte i ne pada joj na pamet da ide i da sama gleda film!
Bunila se ja, raspravljala, al' džaba. Udružile Biske i moja majka snage, i ja popustim pred brojno jačim neprijateljem, pa krenem, ko pretučena, na gledanje filma...
Kog filma? Nemam blage veze!
Ionako imam problem da popamtim filmove, a tog puta ne da mi mozak nije bio u bioskopu i na platnu, nego sam, sedela, što bi reko moj tata, ko da imam pundravce. Ko da podamnom nije bilo sedište, nego usijana ringla. Ona, iz poslovice o tavi i plotni. Samo sam se vrtela i pokušavala u mraku dvorane do virnem na ručni sat i ustanovim koliko ću još morati da čekam do povratka!
U životu mi se sat i kusur nije više razvukao!
Naravno, u povratku sam trčala od bioskopa do kuće, vrteći u glavi raznorazne katastrofe, očekujući...
Ma ko bi znao šta li sam očekivala? Smak sveta, III svetski rat, il' u najboljem slučaju, malca koji urla iz sveg glasa jer mu nema mame...
Umesto toga dočekala me ja majka koja gleda TV, Žmu, koji se upravo vrn'o s posla i sa velikim interesovanjem se raspituje o filmu i bebać koji spava snom pravednike jer, naravno, još nije vreme za hranjenje!
I dok sam, potpuno šokirana, stajala na sred sobe, prosto ne verujući da je mali izdajnik sve to prespavao, Biske mi je prišla, zagrlila me je, i nežno mi je objasnila da sam bila počela da preterujem...
„Eto, vidiš", rekla mi je, „Izašle smo, bile smo u bioskopu, pojele smo i sladoled pre toga, a on je dobro i ništa mu ne fali. Jesi sada majka, ali to ne znači da treba da zaboraviš da budeš i žena. A sad se vrati, popi kafu i ispričaj mužu kakav je bio film. A za koji dan izađi i s njim. Ako ne može tvoja mama, ja ću da ti pričuvam bebu."
Takva je bila naša Biske. Majstor da nas sve, na najnežniji način, nauči nekim važnim životnim lekcijama.
Slava joj!