Pre oko nedelju dana skoro nezapaženo je ovde na blogu prošla vest o smrti još jednog glumca iz stare holivudske garde, Majkla Saracena. Umro je boreći se sa kancerom, baš kao njegova koleginica Suzana Jork u januaru ove godine, i reditelj Sidni Polak pre oko tri godine. Red Batons umro je 2006. a Gig Jang tamo neke daleke 1978.g. od alkoholizma. Sa nama su još uvek, na sreću, Džejn Fonda, Boni Bedelia i Brus Dern. Pa, da se tim povodom setimo jednog dobrog filma.
Sada već pogađate da govorim o cast and crew iz filma "Konje ubijaju, zar ne?" Sidnija Polaka iz 1969.g. po romanu Horasa Mekkoja, koji je već odavno ušao u filmsku antologiju.
Posle "Diplomca" ovaj film bio je još jedan udarac u američki underbelly , opisujući trenutke iz života, ovoga puta iz vremena velike depresije.
Oslikava život, odnosno cirkus od života u vremenima kad nema hrane, nema novaca, nema ništa, kad niko ni ne zna kad bi se taj cirkus mogao završiti. Siromašni, prezreni, odbačeni od društva, jednom rečju jadnici u vremenu velike bede, odlučuju se da učestvuju na takmičenju u plesu, koje traje danima do potpune iznemoglosti, pa čak i smrti. Spremni su da za šaku dolara igraju taj danse macabre do potpunog poniženja, na radost i zabavu onih bolje stojećih, "onih što su se snašli". Ko su ti ljudi koji vole da gledaju i organizuju takve priredbe, i kakva je to ljudska priroda koja kapitalizuje bol drugih, svojih sunarodnika?
"Yowza, yowza, yowza..." pokušava da nam u filmu objasni domaćin priredbe (Gig Jang, oskar za sporednu ulogu, thnx god!). MC (master of ceremonies), bolje rečeno, domaćin u areni punoj modernih gladijatora. Do smrti, život itself . Uzgred, "Konji" su jedan od retkih filmova koje kao ljuti filmofil nisam mogla da odgledam po nekoliko puta, iako su na mojoj listi od dvadesetak najboljih. Suviše bola, bede i jada, potpune praznine u sebi, do pokušaja suicida. Pa kad je tako teško, i konje ubijaju, zar ne?
"Osloni se na mene. Umorna sam od gubljenja", kaže prkosno u jednom trenutku gorko cinična Glorija (Dž. Fonda) Robertu (M.Saracen), koji je samo na tren daleko od smrti od iscrpljenosti. Ona je bila fantastična, ali nepravedno zaobiđena u dodeli oskara, verovatno zbog svog aktivizma oko rata u Vijetnamu. Dobro, ispravili su to dve godine kasnije za ulogu u Klutu. Nadam se još uvek da će se Dž. Fonda vratiti snimanju. Majkl Saracen mlad, lep, glumački je osrednje ispunio zadatak kao lunatik ili (?) žrtva velike depresije. Svejedno, ostao je zapamćen po ovoj ulozi za sva vremena. Drugi likovi na visini, najviše Gig Jang, otprilike kao Džoel Grej u Kabareu. Film je depresivan, mračan, ali odličan. Nadam se da će se neko teško odlučiti da pravi rimejk.
A mi, danas? Pa, takođe imamo moderne gladijatore u farmama, dvorovima, velikom bratu, parovima gde su ljudi spremni na svako poniženje zbog nagrade i zarade promotera, na radost razuzdane gomile. Na zapadu ništa novo. Videli smo sve - od gubitka svakog dostojanstva, do teških povređivanja. Fali još samo smrt, u live-u.