Pod kolektivnom svješću obično se podrazumjeva zajedničko znanje, iskustvo, moral, skup običaja i vjerovanja koje dijeli neka grupa, odnosno, zajednica ljudi. Kolektivna svjest predstavlja naš (fundamentalni) mentalni referentni sistem, čije nam je ustrojstvo poznato i blisko, i unutar kojeg se osjećamo sigurno - kao svoji na svome. Ono je produkt, ali ujedno i kohezioni faktor jednog društva.
Reklo bi se da nam je ovakvo definisanje pojma kolektivne svijesti, kao par exelance noumenalnog entiteta, iako dato u krajnje apstraktnom obliku, sasvim blisko i prihvatljivo. Ono se odlično uklapa u našu sliku svijeta.
Ali - šta je to zapravo naša slika svijeta ?
Koliko je ona pouzdan pogled na taj isti svijet.
Naša stvarnost, zapravo, predstavlja tek mali isječak iz sveukupne pojavnosti, dat kroz naš čujni spektar od 20Hz do 20 kHz, i (za nas) vidljivi opseg elektomagnetnog zračenja (od infracrvrnog do ultraljubičastog) koji predstavlja tek par posto njegove ukupne skale. Takođe, našem taktilnom uvidu izmiče čitav jedan mikro i makro kosmos fizičkih materijalizacija. Slikovito rečeno, ljudski mozak predstavlja radio prijemnik podešen za prijem tek jednog signala (tj. određenenog realiteta ) iz čitavog okeana radio difuzije.
Pokušajte da na donjoj slici izbrojite broj tamnih čvorišta (presjeka) horizontalnih i vertikalnih bijelih linija.
Rezultat može biti različit od nule samo ako ste ručno, flomasterom, docrtali siva polja na navedenim mjestima po vašem ekranu. Ova optička iluzija na slikovit način demonstrira varljivost naše subjektivne vizuelne percepcije el.mag. zračenja.
Po Geteovoj teoriji boja, ono što mi zovemo žutom bojom nekom drugog čovjeku može izgledati kao naša cinober crvena. S obzirom da boje „ne postoje" tj. ne proizvode direktne fizičke posljedice ( bika ne razdražuje crvena boja već mahanje plahtom), naša terminološka konvencija, jedanput usvojena, čini ovaj sistem sasvim mogućim bez obzira da li mi boje vidimo isto ili različito. Većina djeca se intuitivno dotakne ove ideje u svojim prvim „malo dubljim" promišljanima o svijetu oko sebe.
Holografska i kvantna teorija mozga predstavljaju revolucionarna tumačenja u funkcionisanju našeg kognitivnog sustava, koja bi, ujedno, mogla da objasne čitav niz fenomena i parapsiholoških zagonetki za koje klasična neurofiziologija do sada nije imala odgovor.
One ujedno daju i radikalno nova tumačenja pojma kolektivne svijesti.
O čemu se u tim teorijama zapravo radi ? Pa evo u najkraćem (mogućem : )) :
Holografsku teoriju mozga je1960. definisao Karl Pribram, neurofiziolog sa Stanford univerziteta kao pokušaj da objasni funkcionisanje ljudske memorije.
Njegovo upoznavanje sa radom holograma ( trodimenzionalne slike (predstave) objekta koja je laserski zapisana (usnimljena) u dvije dvodimenzionalne elektomagnetne mustre i koja postaje čitljiva kao 3D slika kada se ponovo izloži dejstvu laserskog zračenja ) navela ga je da sličnu analogiju potraži i u funkcionisanju ljudskog mozga. Njegova osnovna ideja je bila ta da naše sjećanje nije pohranjeno u pojedinim neuronima, već već predstavlja interakciju elektro impulasa cijelokupne mreže neurona. Ovakvo stajalište se zasnivalo na većem broju eksperimenata koji su ukazivali na to da je naša memorija razastrta po cijelom mozgu po principu sve-je-svud. Po Pribramu, mozak nije ništa drugo do hologram. Pobuđen određenim spoljnim stimulansom (slikom (svjetlošću), zvukom, mirisom, dodirom, rječju) on gotovo trenutačno formira odgovarajući memorijski odziv.
Pribramova teorija veoma uvjerljivo objašnjava sposobnost ljudskog mozga da uskladišti toliko mnogo informacija, na tako malom prostoru. Utvrđeno je da ljudski mozak može da upamti preko 10 milijardi bit-a informacije, u toku jednog prosječnog ljudskog života (što predstavlja količinu informacija ravnu 5 tomova Enciklopedije Britanike).
Drugu osobina mozga koju hologramska teorija odlično objašnjava je
njegova sposobnost da se "nosi" sa čitavom lavinom najšireg spektra frekventnih pobuda koje u njega pritiču kroz naša čula. Hologram je upravo neprevaziđen kao univerzalni dekoder, filter sočivo, koji naizgled nasumičnu bujicu najrazličitijih frekvencija prevodi u jasnu i cjelovitu sliku.
Ipak, najfascinantnije rezultate Pribramova teorija daje kada se poveže sa teorijom Davida Bohma o hologramskom kosmosu. Bohm je ovu svoju teoriju izradio potaknut eksperimentima koje je 1982 sa timom stručnjaka na Pariškom Univerzitetu izveo Alain Aspect. Aspect je pokazao da je Ajnštajnovo avetinjsko dejstvo (između dva upletena fotona) na daljinu funkcioniše upravo na način na koji su to predviđali kvantni fizičari, tj, promjena stanja jednog fotona trenutno dovodi do promjene stanja drugog, bez obzira na njihovu međusobnu udaljenost.
Dakle informacija se u tom slučaju prenosi brže od brzine svjetlosti, što je po Ajnštajnu bilo nedopustivo (otud i naziv koji je on dao za ishod tog, u njegovo vrijeme, samo misaonog eksperimenta - avetinjski).
Bohm je smatrao da Aspectov eksperiment ukazuje na to da objektivna stvarnost ustvari ne postoji i da je čitav svemir ustvari jedan džinovski hologram. Cijenim da je to stav koji zdušno dijeli i Viktor Peljevin. :))
Ovu svoju zamisao Bohm je plastično objasnio na sledeći način :
"Zamislite jedan akvarijum sa ribicom unutra. Zamislite takođe da vi niste u stanju da direktno vidite taj akvarijum, nego da vaše znanje o njemu dolazi preko dvije televizijske kamere od kojih je jedna postavljena ispred a druga sa strane akvarijuma. Kad sve ovo posmatrate na dva monitora, vjerovatno ćete pretpostaviti da je na svakom od njih druga ribica. S obzirom da kamere snimaju akvarijum iz različitih uglova, svaka slika će biti malo drugačija. Međutim, poslije malo dužeg posmatranja ove dvije ribice, zaključiće te da postoji neka određena veza između njih."
Po tome mi ne vidimo dva različita (upletena) fotona, već dvije slike nečega što na nekom dubljem nivou realnosti predstavlja jedno te isto.
Dakle po svemu ovome, ispada da hologramski mozak obrađuje frekventne opsege iz hologramskog kosmosa i tako produkuje privid čvrstoće materijalnog svijeta. Sve je to jedna velika maya - iluzija, što bi rekli istočnjački mudraci. Ultimativni holizam u svom najradikalnijem obliku.
Kvantnu teoriju mozga su koncipirali Stuart Hameroff i Roger Penrose postavivši njome model mozga zasnovan na kvantnoj kompjutaciji. Po toj teoriji naš mozak obrađuje informacije u neuronima ne samo u klasičnim, već i u kvantnim stanjima. Kvantna stanja unutar mozga su vrlo dugo smatrana apsolutno nemogućim, jer je mozak suviše makroskopsko okruženje, uz to suviše vlažno i suviše toplo. To tada su kvantne operacije vršene samo u strogo kontrolisanim, laboratorijskim uslovima na subatomskoj razini.
Hameroff smatra da je pronašao osnovni modul, qubit kvantne kompjutacije u mozgu u sićušnim valjcima (cijevima), nazvanim mikrotubulama koje tvore citoskelet stanice.
Objašnjenje kako funkcioniše princip kvantne komjutacije u mozgu zahtjeva malo više prostora i stručne elaboracije nego što priliči jedanom blog tekstu namjenjenom široj publici. Pa da pojednostavljeno, kažemo da je Rogers Penrose razvio novu varijantu kopenhaške interpretacije kvantne fizike, kolaps kvantnog vala svijesnim motrenjem. Penrose predlaže objektivnu redukciju (odnosno "kolaps kvantnog stanja"). Objektivna redukcija (OR) dovodi do kolapsa kvantnog stanja bez svijesnog motrenja od strane čovjeka, jer se ona događa kada se dosegne 'određeni prag' onog što on naziva kvantnom gravitacijom.
"Kvantna kompjutacija diljem mozga koristi mehanizam povratne veze osjetilnih ulaza organizma, pa je to razlog održavanja kolapsa kvantnog stanja u mikrotubulima, nazvanog Orkestrirana Objektivna Redukcija (Orch OR). "
Hameroff model kvantnog mozga pokazuje kako se svijest, naše misli i osjećaji događaju u qubit-ima unutar mikrotubula unutar neurona mozga. Drugim riječima naše su osobne misli samo kolaps univerzalnih misli.
Sada imamo model mozga koji tvrdi da svijest nije epifenomen, rezultat aktivnosti mozga, već da se mozak mora smatrati velikom antenom ili prijemnikom univerzalne svijesti koja je sve prisutna u svemiru!
E, sad kad smo skužili kao funkcioniše naš pojedinačni mozak, da vidimo kakva je njegova uloga u kolektivnoj svijesti i šta je to kolektivna svijest u ovom holografsko-kvantnom domenu kognitivnih aktivnosti.
Pošto je do sad bilo puno priče, malo relaksacije uz jedan zanimljiv video prilog o kolektivnoj svijesti, uz goste u studiju i šarmantnog voditelja Krešimira Mišaka ... Na rubu znanosti.