Krenulo blato po guverneru Narodne banke. Evo traje već sedam dana. Nepotpisani članci u tablodima. Porasla mu plata. Više voli Ruse od Srba. Gde živi taj čovek. I tako to. Očekuje se i nastavak. Nije još promenio svoje nezavisno mišljenje. Mene interesuje gde je stručna i pristojna Srbija da stane u odbranu nezavisnog guvernera i nezavisne institucije, Narodne banke Srbije.
Prvo me interesuje gde su nezavisni novinari da kažu da to tako ne može. Ni NUNS-a ni UNS-a da kažu nešto o novinarskoj etici. Medijski linč kroz nepotpisano pisanje po narudžbi je protivno svakoj novinarskoj časti.
Onda me interesuje gde su ekonomski stručnjaci da kažu da su ovi potezi Narodne banke iznuđeni i u interesu građana Srbije. Jer jesu.
Na kraju me interesuje, gde je nadležni ministar, i preko njega i vlada. Osim ako ...
Na videlo polako izlazi potpuno ekonomsko ludilo programa subvencionisane stanogradnje. Kao i svi ostali projekti subvencionisanja kojim se okoristi manjina, a ceh plate svi građani Srbije, poreski obveznici, i za ovaj se videlo iz aviona da će napraviti kudikamo više štete od koristi. Kad kažem koristi, mislim na korist za društvo kao celinu. Koristi za pojedince će sigurno biti. Barem neke. Bez obzira na to što subvencionisanje ne stvara novu vrednost, što je korisno samo u određenim, strogo ograničenim slučajevima, za koje je potrebna detaljna analiza i praćenje, subvencionisanje svega i svačega na angro je bila i ostala jedina ekonomska mera ove vlade.
Arčimo ogromne pare koje nemamo na projekte koji će nam ostaviti samo dugove i nikakvu vrednost. Guverner bi rekao: gradite puteve ne stanove.
Kada smo došli na genijalnu ideju subvencionisane stanogradnje, tržišna cena kvadrata je bila oko 1.500 evra po m2, tako da je cena od 1.300 po m2 izgledala jako povoljno. Na stranu to što država nikada ne bi trebalo da koristi novac svih poreskih obevznika da bi mali broj građana kupio stan po ceni ispod tržišne. Na stranu to što je jedina stanogradnja u kojoj država treba i mora da učestvuje gradnja socijalnih stanova u okviru socijalne zaštite stanovnika. I to tako što ljudi mogu samo da ih iznajmljuju. A kada dovoljno finansijski ojačaju da mogu da kupe stan, ili da plate tržišnu rentu, treba da prepuste taj stan nekome drugom. Ako je već htela da podrži građevinsku indstriju, to je put. O tome sam više puta pisao.
Kako smo izgubili prijavljenih 200.000 radnih mesta u poslednjih 2.5 godine, a i preko 450.000 ako se uzmu u obzir i onda "druga" radna mesta, kupaca stanova na tržištu više nema. Tako da je cena i u centru Beograda pala ispod 2000 evra po m2, a u okolini i ispod 1.300. NIko ne kupuje. Pitajte Belville.
Ovaj pad cena je jako dobar za građane Srbije, a jako loš za investitore koji su se preračunali i imaju preskupe stanove za prodaju. Na zapadu u ovakvim situacijama dolazi do bankrota investitora. Pošto je kod nas investitor država, ulazimo u naučnofantastičnu borbu sa neminovnošću pada cena koju ortopedskom preciznošću predvodi nadležni ministar.
Ono što guverner vidi, a vlada ne želi da vidi, je da je ničim podržana javna potrošnja na stvari koje će nam ostaviti samo dugove, a neće stvoriti nikakvu vrednost, stvorila glad države za novcem. Glad koju ni MMF ne može (niti hoće) da zadovolji. Tako da se država zadužujue prvo kod komercijalnih banaka direktno, a onda i indirektno, emitujući državne zapise. Sada i u evrima. Ovi državni zapisi su privukli veći broj finansijskih investitora, neko bi rekao finansijskih lešinara, ja neću. Oni privlače i domaće banke da tamo plasiraju kapital, umesto privredi. I dodatno komplikuje i onako tešku situaciju oko likvidnosti privrede.
Veliki priliv evra u državu je doveo do značajnog jačanja dinara. Tako da se nalazimo u "neverovatnoj situaciji" da nam je inflacija 15%, a da u isto vreme dinar jača u odnosu na evro. Ono što guverner vidi je da ova neodrživa situacija ima svoj neizbežan krah. Verovatno nakon izbora. I da će onda doći do velike devalvacije dinara.
Ono što guverner takođe vidi je da je makroekonomska stabilnost mnogo važnija od potrebe ministra da utali stanove koje niko neće. I da je zaštita građana od uzimanja kredita u evrima mnogo važnija od prodaje precenjenih stanova. I da je od smanjenja učešća u stamebnim kreditima, stvaranje lažne slike dostupnosti stana i time izlaganje građana, koji ne mogu sebi da priušte precenjeni stan, riziku neminovnog pada dinara, mnogo, mnogo važnija zaštita građana.
Ono što mi se najviše gadi u ovoj celoj ujdurmi, je bedni pokušaj urušavanja nezavisne institucije sistema, i ćutanje javnosti. Nezavisna institucija znači upravo to: nezavisna. Po sopstvenoj stručnosti i savesti i u okviru zakonom datih nadležnosti. Nezavisna. Čak i da nije u pravu. A jeste.
Da li ima i jedna politička stranka koja ovo razume? Pozicija i opozicija? Jedina razlika između njih je u tome što oni u opozciji misle da nije problem u tome što nemamo nezavisne institucije, već što oni koji imaju apsolutnu vlast, ne znaju kako da je koriste. Pa kad oni zasednu, sve će biti drugačije.
Da li ćemo ikada dobiti političku stranku i vladu koja će imati političku volju da ovo razume? Vladavinu prava sprovode nezavisne institucije sistema. Bez toga nemamo državu. Bez toga imamo ovo u čemu živimo. Blato.