Dugo nisam pisao o turskim unutrašnje-političkim nadgornjavanjima. Zapravo čini mi se da je prošla čitava večnost, s obzirom na to šta se sve ovde izdogađalo i kakve sve politčke krize su se dešavale od izbora na ovamo imali (neke još tinjaju). Međutim, događaj od prošlog petka (ne juče) opisan u ovoj papazjaniji od vesti Turska: Vojni vrh podneo ostavkezaslužuje koju reč. Sam događaj nije izazvao krizu [kakvoj su se, kanda, akteri -- generali -- nadali], ali je značajniji od mnogih koji jesu.
Narod kaže: "Riba smrdi od glave" [ne samo naš -- ekvivalent izreke postoji i na turskom: Balık baştan kokar.]. E sad, organizacija u pitanju desetljećima (praktično od osnivanja republike) nije bila pod bilo kakvom kontrolom, a najmanje civilnom. Napredovanje (promocije) u njoj su bile na nekoj vrsti auto-pilota, a "pročišćavanje" redova od "ideološki nepogodnih" je išlo dotle da se gledao i način na koji neko fekališe. Nije džabe jedan britanski dopisnik iz Istanbula pre desetak (možda i manje) godina napisao: "Sve države imaju armiju, samo u Turskoj armija ima državu."
Elem, to je počelo polako da se menja pre devet godina. "Do sada je vlada davala ostavku kada vojni vrh nije bio zadovoljan vladom, sada se desilo obrnuto," je sada već kliše, upotrebljen x puta u analizama ovog događaja. Međutim, o čemu se zapravo radi?
Površni mediji (kako ovde tako u inostranstvu) objašnjavaju ovaj događaj i mnoge slične prethodne kao sukob vlade (civila) i armije. Dakle, kao sukob među institucijama. Međutim, to je pojednostavljenje -- poluinformacija, a poluinformacija je ako ne čista dezinformacija onda se graniči sa njom. Naime, ne treba biti ekspert za tursku politiku da zna da ova vlada nije bila po ukusu vojnog vrha, do tada vladajuće političke, ekonomske i birokratske elite od prvog dana (novembar 2002.). Planovi kako da se ona zbaci na stari dobri način -- vojnim pučem -- su počeli, po svemu sudeći, da se kuju već u martu 2003.
Ono što gorepomenuti mediji previđaju je činjenica da za postojanje tih planova javnost zna isključivo zbog toga što su icurili iz same vojske. Dakle, može se govoriti o sukobu/sukobima unutar institucije. Naime, svi vojni pučevi (osim prvog 1960.), a bilo ih je 4.5, u Turskoj su bili produkt koncenzusa vojnog vrha i svi su dobijali, ako ne aktivno učešće respektabilnih agencija poput CIA, a ono barem zeleno svetlo iz Vašingtona. Ovog puta je ono fakat izostalo.
Osim tog stranog faktora veliku ulogu u sprečavanju pučista je imao šef generalštaba (2002.--2006.), general Hilmi Ozkok. Iz straha da ga ne otruju general Ozkok je nosio u generalštab hranu od kuće. Koliko god komično može biti zamišljanje petog čoveka države kako ide na posao sa sve porcijama, toliko je i jezovito. [Kasnije se penzionisani Ozkok vrlo spremno stavio na raspolaganje istražiteljima Ergenekona, a u vezi planova za pučeve (Plavuša i Mesečeva svetlost) koje su pučisti razrađivali za njegovog vakta. Čin koji nije uobičajen među penzionisanim oficirima].
No taj nedostatak spoljne podrške i otpori unutar armije nisu obeshrabrili huntu i ona nije obustavila radove na puču. Taj rad je kulminirao u proleće 2007. kada se opstrukcijom u parlamentu, političkom odlukom Ustavnog suda i putujućiom cirkusom "sekularista" (masovni mitinzi u Istanbulu, Izmiru, Ankari itd.) pokušao sprečiti izbor Abdulaha Gula na mesto predsednika republike. Dvadesetsedmog aprila na sajtu generalštaba je osvanuo memorandum po pretećem tonu veoma sličan onom koji je (uz vozanje tenkova ulicama Ankare) 28. februara 1997. učinio da vlada Nedžmetina Erbakana pukne (tzv. postmoderni puč). Za razliku od Erbakana Erdoan se nije sasrao nego je raspisao prevremene izbore. Pokušaj web puča je ispao samo puĆ.
Ubrzo posle tih izbora, počev od otkrivanja depoa oružja i raznoraznih spiskova za odstrel u jednoj kući u Istanbulu, startuje istraga koja u februaru 2008. rezultira prvim high profile hapšenjima, a naziv Ergenekon (definisan kao teroristička organizacija koja je radila na svrgavanju demokratski izabrane vlasti) postaje sinonim za ono što se do tada nazivalo "dubokom državom" (derin devlet, deep state), a što ja u mojim pisanijima označavam kao para-državni kartel.
Odmotavanje Ergenekon klupka je vodilo mnogim prvi put u istoriji Turske republike. Prvi put su hapšeni prvo penzionisani oficiri, pa generali pa su onda prvi put hapšeni aktivni oficiri i generali. Prvi put su civilni istražitelji dobili pristup tzv. kosmičkoj sobi -- arhivu komande specijalnih snaga itd.itd. Suviše mnogo tih prvi put da bi svi mogli da se zdudaju u ovaj blog. Ono što je bitno je da se na osnovu optužnice po slučaju "Malj" u pritvoru, dok suđenje traje, nalazi 195 penzionisanih i aktivnih oficira. Četrdesetjednog od njih vojni vrh, koji je dao kolektivnu ostavku, je želeo da unapredi.
Sukob nepisanih i pisanih pravila
Prošle godine je takođe bilo natezanja oko unapređenja osumnjičenih oficira, ali je prethodni šef generalštaba, general Ilker Bašbu, bio pred krajem mandata, a vlada je imala izvesne poluge nad njim (držala ga za muda, da kažem narodski), te nije bio u poziciji da se mnogo buni, iako se gicao. Armija je u protekle tri godine prvi put suočena sa hapšenjima oficira i suđenjem istih za kriminalna dela pred civilnim sudom, a propustivši da primeti da je turskom narodu dosta armijskog tutorstva želi da se ponaša kao pre.
A kako je bilo pre? Paaa najjednostavnije bi bilo reći da se prethodne vlade nisu mnogo mešale u svoj posao kada su oružane snage u pitanju. Njihovo je bilo da potpišu unapređenja i postavljenja na dužnosti koja im se stave pod nos. Tansu Čiler, premijerka 1993.-1996, se javno hvalila tim nemešanjem, kako je s punim poverenjem prepustila armiji da rešava "jugoistočni problem" (tadašnji eufemizam za Kurdsko pitanje). Armija ga je rešavala, između ostalog, etničkim čišćenjima, ubistvima, nestancima i sličnim metodama tipičnim za južnoameričke hunte. Ovih dana se sve to preispituje, vade se poslovični kosturi iz ormana i bukvalni iz zemlje, bunara i jama, te je sasvim za očekivati da se armija oseća pritisnuto. Pre samo 5-6 godina bila je dovoljna reč šefa generalštaba pa da se iz pritvora puste njini Legije i Zvekiji, uhvaćeni na delu ubacivanja kašikare (komada dva) u knjižaru.
Uzgred, nije samo armija bila nedodirljiva. Nedavno hapšenje predsednika fudbalskog kluba Fenerbahče u istrazi nameštanja utakmica je i najplavokosijima pokazalo da nedodirljivih više nema -- da podviknuta rečenica: "Znaš li ti ko sam ja?" više ne pruža imunitet.
No, vratimo se armiji. Činjenica, koju bi sada već bivši šef generalštaba morao da zna je da bi unapređivanje oficira osumnjičenih za kriminal bilo protivzakonito i po vojnom zakonu (oficiri koji su bili osumnjičeni za kriminal ne mogu biti unapređeni čak i ako su posle suđenje oslobođeni optužbe, po tom istom zakonu). Međutim, taj ex-armijski vrh i njegove apologete se pozivaju na "tradiciju", to je jedino što im je preostalo, ali nema neku težinu pred zakonom. Pri tome taj ex-armijski vrh neodoljivo podseća na onog čobana koji se naljutio na selo... Naime, od generala očekivani urlik javnosti za odbranu "tradicije" je potpuno izostao.
Ovim ostavkama je na neki način prekinuta igra muzičkih stolica u vojnom vrhu, pri čemu su se generali i admirali skloni para-državnom kartelu i "starim dobrim metodama" međusobno birali na ključne pozicije, odakle bi, u boljem slučaju, tolerisali/ignorisali pučisitčku huntu, a u gorem je podstrekivali.
Sastanak Visokog vojnog saveta, na kome se svake godine u avgustu odlučuje o unapređenjima i postavljenjima (ostavke su prethodile istom) se bitno razlikuje od prošlogodišnjeg, što se može videti na fotografijama. Više ne izgleda nedostižno da u dogledno vreme šef generalštaba prihvati da sedi na samitima NATO-a iza ministra odbrane -- tamo gde mu je i mesto.
Generali za ljudska prava
Pučistima svih vrsta (u ovo ne spadaju samo predstavnici oružanih snaga, nego sav šljam koji ako nije direktno umešan u Ergenekon a ono ga odobrava) ne preostaje ništa drugo nego da pokušava da diskredituje i obesmisli sva suđenja i istrage koje se vode po tom pitanju. U tome prednjače pemzionisani generali, a najsmehotresnije je kada pređu granicu surealizma i krenu da se pozivaju na ljuCka prava.
Da se razumemo, nemam ništa protiv ljuCkih prava, naprotiv. Međutim, njihova "argumentacija" se uglavnom svodi na ronzanje protiv dugih pritvora dok suđenja traju. Drugim rečima, bune se protiv sistema koji su sami kreirali prvo pučističkim Ustavom, a zatim enormnim političkim uticajem, kojim je kreiran taj sistem. I da, jeste taj sistem nakaradan glede presumcije nevinosti, ali upravo armija, satelitske joj partije i kojekakve front organizacije se svih ovih godina grčevito opiru svakoj reformi, a najgrčevitije promeni tog pučisitčkog Ustava.
Drugi argumenti su brojevi i profili uhapšenih u pomenutim istragama para-državnog kartela, kojih je sada oko 400, a među kojima ima raznog sveta, od oficira, akademika, biznismena do novinara. Jako su zgroženi (zgražanje zaglupljuje, © Željka Buturović) ta da otkud tako velik broj konspiranata, kao da nisu učestvovali u decenijama dugom pravljenju te mreže.
A kad smo već kod mreže i njene veličine... možda, ali to je samo jedno veliko možda, mreža bačena na para-državni kartel jeste veća ili bolje -- okca su joj možda manja -- pa se u njoj našao i neko ko to ne zaslužuje. Reporteri bez granica grakću zbog 50 utamničenih novinara i spuštaju Tursku na rang listi zemalja slobodnih medija. Pri tome skoro niko od narečenih koleza nije optužen na osnovu pisanija, nego zbog sumnje pripadnosti Ergenekonu. Domaći i bogme internacionalni esnaf izdvaja dva imena, Ahmed Šik i Nedim Šener, kao ljude za koje je takva pripadnost jednostavno nemoguća.
U zemlji u kojoj je para-državni kartel u stanju da ubije novinara (Hrant Dink), a onda izvede na njegov pogreb 100.000 ljudi sa parolama "svi smo mi Hrant", jako malo stvari izgleda onakvim kakve jesu.* U takvoj zemlji je jednostavno nemoguće stati sa stoprocentnom sigurnošću iza bilo čijeg integriteta. Ono što je 100% sigurno je da postoji mnogo vitriola protiv vladajuće stranke u medijima, od kojih su neki njini Identiteti, Nacionali i Gradiše Katići (multiplikuj x puta), te kad bi kritika (koja se sve češće može čuti) da vladajuća stranka ne podnosi neslaganje sve to bilo pod udarom vlasti, a to jednostavno nije slučaj.
------------------
* Zaključak proizilazi iz vojno-propagadnog plana Kavez (pdf fajl), komande Snaga za specijalne operacije, koji je napisan 2009, dve godine posle ubistva ali govori o eksploataciji tog događaja.
*****************************************
Beleške na margini
Mnogi lakozapaljivi komentatori su požurili da proglase nastajanje druge republike, posle ove ostavke i sastanka Visokog vojnog saveta. No, ne treba žuriti. Sve ove promene, iako nesporno u dobrom pravcu ne mogu biti uzete kao trajne, dokle god je pučistički Ustav na snazi.
***
Uzgred, boli me uvo... Ne, ne boli me "za"... Boli me zato što imam upalu levog uha. Ta neprijatnost me čak naterala kod lekara prošle srede. No, prolazi polako.