Imam blagi utisak da su godišnjice bacanja atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki, od pada Berlinskog zida na ovamo, zapravo jedini datumi kada se i oni manje zainteresovani za temu nuklearnog raz/na/oružanja sete još uvek itekako postojećih nuklearnih arsenala. Ta smirenost sveCkog javnog mnjenja svih ostalih 363 dana godišnje je veliki kontrast u odnosu na hladnoratovsku histeriju, kada je mogućnost nuklearnog armagedona čučala u nekom uglu svesti svim posleratnim generacijama.
Ono što mene zabezeknjuje je da za tu odjednom nastalu smirenost nema apsolutno nikakvog razloga u realnosti. Naime, dojučerašnji neprijatelji nisu odustali od svojih nuklearnih arsenala. Osim neke razmontirane simbolike oni su još uvek tu, još uvek na 10-tominutnoj pripravnosti.
Naravno, potsećanje na potpuno nepotrebne urbicide Hirošime i Nagasakija je potrebno, na samo kao odavanje pošte civilnim žrtvama te bestijalnosti, nego i kao podsećanje na gorepomenuti arsenal. Međutim, ja (možda sam jedini na svetu, ne znam) vidim (i) neke veoma podmukle posledice te dvodnevne globalne zainteresovanosti za tu temu.
Prva je što se svaki put otvori pitanje "neophodnosti" bacanja tih bombi na Japan. Da, istorija su laži oko kojih smo se dogovorili, što reče Volter, ali moje mišljenje je da je 66 godina više nego dovoljno da se istorijska građa pošteno prezentira, te da se ova megalaž jednom zauvek raskrinka. Ta građa ne ostavlja prostora naglabanjima o "sačuvanim životima" i sličnom sranju, koje se u takvim "diskusijama" reciklira ad nauseam.
Na osnovu detaljne istrage svih činjenica, podržano svedočenjima preživelih japanskih lidera, mišljenje USSBS-a je da bi se Japan predao sigurno pre 31. decembra 1945, a verovatno pre 1. novembra 1945, čak i da atomske bombe nisu bačene, čak i da Rusija nije ušla u rat i čak da invazije nije bila planirana ili kontemplirana. (naglašavanje moje)
Citirani dokument, izveštaj US Strategic Bombing Survey-a iz jula 1946, je samo jedan od tih izvora, ali s obzirom da dolazi, što bi rekli, direktno iz konjskih usta (straight from the horse's mouth) ne ostavlja puno prostora za debatu. No, da upotrebim drugi citat koji imam u profilu commfortable myth will trump harsh truth nearly every time, pa će uvek biti budala spremnih da "polemišu" na tu temu.
Dakle, da zaključim, dokle god se čovečanstvo skanjera da bacanje atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki nazove pravim imenom -- ratni zločini (o, da, naravno i pobednici mogu činiti ratne zločine) -- živećemo u svetu u kome se opravdava (barem prećutno) ono što se opravdati ne može. Pri tome ne mislim samo na te događaje od pre 66 godina, nego i na postojanje nuklearnih arsenala, što je u direktnom sukobu sa obavezama koje su nuklearne sile preuzele potpisivanjem Međunarodnog sporazuma o neširenju atomskog naoružanja.
Druga je da se naše poimanje razornosti nuklearnog naoružanja na neki način ograničava vizuelnim materijalima iz Hirošime i Nagasakija. Dok je sa jedne strane dobro što (još uvek) možemo (ako možemo) da reagujemo na taj materijal, s obzirom na opštu otupelost, s druge strane je pogrešno uzimati razornost tih prvih bombi kao reper.
Ne znam koliko ljudi je zaista svesno činjenice da je snaga bombi bačenih na Hirošimu i Nagasaki snaga potrebna da bi se proces nuklearne fuzije startovao u savremenim nuklearnim bombama -- drugim rečima Mali dečko i Debeljko bi u današnjim bombama služile tek kao upaljač, inicijalna kapisla.
Međutim to ne smeta da se te dve bombe ipak upotrebljavaju kao aršin, što je kao kada bi velike udaljenosti merili metrima, ne kolimetrima. Čitajući rečenicu iz wikipedijine odrednice o nuklearnoj zimi, trebali su mi minuti da dešifrujem rečenicu: Minorni nuklearni rat u kome bi svaka strana upotrebila 50 bombi jačine Hirošimske...Naime, snaga tih "50 bombi" je dvadesetina, 5% (pet od sto), snage jedne savremene nuklearne bojeve glave. Uzgred, rečenica se završava: detoniranih u atmosferi urbanih krajeva može uzrokovati klimatske promene nezabeležene u ljudskoj istoriji. Minorni nuklearni rat?
Moć i nemoć nuklearnog naoružanja
Nije potrebno biti zadrti pacifista pa uvideti da nuklearno naoružanje ne može biti upotrebljeno u svrhu dobra, kako god široko definisali to "dobro" (zadrti pacifista će to reći za bilo koje oružje, ali budimo realni, postoji razlika). Pretpostavka o "zlu" onog drugog je dovela do nagomilavanja oružja koje se ne može upotrebiti za "dobro", a MAD koncept, čija savršena skraćenica (mutual assured destruction -- uzajamno zagarantovano uništenje) govori sve, je postao doktrina vojnih strategija i nacionalnih bezbednosti (!?!?!?). O činjenici da je zasnovan na ekvilibrijumu koji je osmislio čovek sa dijagnozom (paranoična shizofrenija) da ne govorimo. Uzgred, MAD je i danas, 20-tak godina od završetka Hladnog rata, živ i zdrav.
Osim te iracionalne igre odvraćanja (MAD takođe zovu i nuklearno odvraćanje) kakva je praktična upotrebna vrednost nuklearnog naoružanja? Paaaa... uglavnom nikakva. Posedovanje nuklearnog arsenala nije sprečilo SAD da izgubi rat u Vijetnamu, niti SSSR da se podvijena repa povuče iz Avganistana. Posedovanje arsenala koji se procenjuje na oko 400 nuklearnih bojevih glava nije sprečilo Izrael da bude isprašen iz južnog Libana 2006, nije ugušilo otpor Palestinaca protiv okupacije, niti zaštitilo stanovnike Izraela od terorizma. Odvraća li pakistanski nuklearni arsenal Amere od ubijanja njihovih civila konstatnim bombardovanjem uz pomoć dronova? Pa otprilike isto onoliko koliko i onaj nepostojeći jemenski.
Da li severnokorejska bomba služi nekom odvraćanju? Možda, ali do njenog nastanka nije uopšte moralo doći. Ali daleko najveći izvor frustracije je bilo gledanje ciklusa (of ups and downs) u odnosima Severne Koreje sa Zapadom, piše Muhamed ElBaradej u knjizi o kojoj sam nedavno pisao. Akcije i reakcije Severne Koreje su bile uglavnom predvidljive. Kada se sa Pjongjangom vodio smisleni dijalog situacija se generalno popravljala. Kada bi dijalog bio zaustavljen, kada bi došlo do onoga što se smatra vređanjem, kada je politika izolacije ponovo uspostavljena situacija se pogoršavala. To je tako sluđujuće jednostavno. (The Age of Deception, str. 110)
***
Srećom nije bilo puno budala koje su zaista kontemplirale upotrebu nuklearnog oružja. Zna se za dve -- Ričard (I just want you to think big, Henry, for Christsake ) Nikson na Kambodžu i Dik Čejni 2007. na Iran. Prvog je sprečio Henri Kisindžer: Mislim da bi to bilo previše,drugog Džordž W Buš.
Ma divan je ovaj svet u kome nas od njegovog praktičnog kraja deli razum ljudi poput Kisindžera i Buša.
**********************************
Beleške na margini
Ono što je omogućilo da javno mnjenje lakše prihvati bacanje atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki, osim onih izmišljenih milion spašenih života i osim sistematske cenzure izveštaja o njihovim posledicama neposredno posle događaja, je bila rasistička dehumanizacija neprijatelja (da se razumemo, ona je bila obostrana u tom ratu). Godinama se servirala propaganda da Japanci ne razumeju nikakav jezik osim sile. I danas se slične stvari mogu čuti, ali o drugoj rasi i/ili veri.
***
U dokumentarcu The Fog of War: Eleven Lessons from the Life of Robert S. McNamarataj nikad optuženi ratni zločinac kaže da je general Limej (pod čijom komandom su te bombe bačene) bio svestan da bi bio suđen kao ratni zločinac ako bi izgubio rat, zatim se pita a zašto je nešto moralno ako pobediš, a nemoralno ako izgubiš.
***