Zoran Đinđić nije bio popularan čovek. Nije bio neko ko pleni prost svet. Nije bio harizmatični vođa. Nije bio šarmer i kozer. Nije bio autoritet onima kojima je autoritet potreban u nedostatku sopstvenog.
Bio je povučeni cinik, introspektivni analitičar, zanesenjak fanatično fokusiran na politiku.
Barem je bio takav kad sam ga ja upoznao.
Potom je uložio veliku energiju ne bi li se promenio. Zato je i prezirao sve one koji ne rade dovoljno da bi promenili sebe. Mislio je da se Srbija može promeniti jedino kad svako od nas učini ono što je uradio on.
Godine svog intelektualnog odrastanja i sazrevanja Zoran je proveo u «debatnim klubovima», u društvu intelektualaca koji su znali sve, ali nisu mogli ništa. To mu je dosadilo. Zato je u jednom momentu oko sebe poželeo one koji mogu sve, makar ne znali ništa.
Na spisku onih koji su Đinđića prezirali nalazilo se šareno društvo. Krmeljivi evroskeptičari, oni koji ne žele u Evropu upravo zato što se u njoj bolje živi. Upravo zato što da bi se bolje živelo mora bolje i više da se radi, mora da se više uči, treba da se znaju jezici, treba da se peru zubi, treba da se ne pale stadioni, ne smeju da se biju pederi (zabranjeno je da se biju pederi čak iako se stranke ne izjasne o tome, čak iako vlada o tome ne donese svoj stav!). Svi oni kvazipatriotski lažovi i mitomani koji u opstajavanju mitova nalaze mračnu jazbinu za svoje marifetluke...Pa onda svi oni koji su i tada tvrdili da su građani umorni od stranaka, iz čega valjda sledi da građani žele da vlast preuzmu nevladine organizacije? Socijalistički savez? Narodni front? AFŽ? URS? Savez komunista? (nepotrebno precrtati) Oni su i tada tvrdili, pokazujući prstom upravo na Zorana, kako su svi isti, kako je sve očajno i kako je odavno propalo, propalo baš negde u vreme kad su propali tzv. srpski komunistički liberali, i da nam zato spasa nema, te nam ostaje samo da što glasnije kukamo (ne bi li nas čuli oni koji se staraju o našim fondovima).
Đinđiću su javno, najteže uvrede izgovarali upravo oni koji će posle njegove tragične smrti govoriti najnežnije reči i koji će ga svojatati na najmilitantniji i najvulgarniji način.
Nije mu bilo lako sa svom tom silesijom histeričnih s jedne strane, i mračnjaka i hohštaplera s druge. Nije mu bilo lako ni sa onima kojima se okružio; danas kad sve njih čovek vidi može bar da nasluti svu tragediju čoveka koji je želeo da promeni Srbiju.
Sudbina će se tako poigrati da će Zoran Srbiju više promeniti svojom tragičnom smrću nego svojim životom. I učiniće to tako što će za mnoge građane koji ne spadaju ni u jednu od tri pomenute grupe, postati princip racionalne, pragmatične, moderne i napredne Srbije. I simbol promena i reformi.
Zato mislim da most na Adi, takav kakav je, moderan i drugačiji, ne treba da se zove Most na Adi (jer se ni Slavija ne zove Centralni gradski trg) već treba da se zove Zoranov most.
Čak i po cenu da Toma i Vučić zbog toga odbiju da prelaze preko njega.
A možda i baš zato.