Pored logorske vatre na Ravnoj gori sedeli su Čeda Jovanović, Vuk Drašković i Žarko Korać, kao i svako veče i pričali prazne priče, kao i svako veče.
- Vuče, a kako da i ja imam bradu kao ti - upita ga Čeda.
Vuk ni usta otvorio nije, a Žarko sav besan skoči na noge lagane i poče da brunda:
- Što si njega pitao? I ja imam bradu. Vidi... pipni...
- Neću da te pipam. Pitao sam ga jer je Vuk poznat po toj bradi. Nemoj Žarko odmah da se ljutiš.
- Kako da se ne ljutim, prijatelji smo godinama, a nikada me nisi pitao za savet kada je brada u pitanju. Jel to zato što ljudi pričaju da sam peder? Jel zato?
- Nije Žarko, šta ti je?!
- Hiljadu puta sam vam rekao da nisam peder. To nikakve veze nema s mnom!!! Podmetnuli su mi zločinci!!!
- Naravno da jesu, Žarko, reče Vuk. E šta su sve meni podmetali, a ti si čovek u godinama, nije tebi više do toga.
- Šta bre lupaš ti. Kome bre nije do toga!? Po ceo dan mislim samo o tome.
- Pa onda smo stvar rešili. Nema potrebe da se nerviraš, mi prihvatamo sve te vaše različitosti.
- Kakve bre sad različitosti?! Šta Čedo, ovaj lupa!!! Opet se napio...
- Nemoj tako Žare. Smiri se. Hajde da ogovaramo Tadića, znam da to najviše voliš... A, si video kako se glupo juče obukao, uopšte nije složio boje, pokušavao je Čeda da smiri situaciju.
- Ne ogovara mi se nešto večeras. A i kad bolje razmislim taj Tadić i nije tako loš. Istina da mu ono odelo uopšte ne stoji, ali on je baš lep i zgodan čovek. Ne znam da li se zatezao, ali mnogo dobro izgleda. Još kad se skine u kupaći, baš je dobar komad.
- Dobro Žarko, opet ti ode u ono tvoje, reče Vuk dok je Čeda očima pokušavao da mu signalizira da je bolje da ućuti.
- Koje moje?!
- Ništa, ništa Žarko... Lupa Vuk... U pravu si, super je Tadić. Mnogo je dobar Tadić. Ja se ponekad pitam, zašto smo mi njemu opšte opozicija!?
- Mi smo mu opozicija?! - začudi se Vuk.
- Ti Čedo znaš da sam ja stariji i samim tim mudriji. Nešto sam razmišljao o Tadiću ovih dana i shvatio da mi njega ne možemo da pobedimo. A kad ne možeš da ga pobediš, onda mu se pridruži.
- Kako to misliš da mu se pridružimo?, upita Čeda.
- Da se spojimo sa Tadićem?, imao je pitanje i Vuk.
- Ne, ne, nećemo da se spajamo. Mi ćemo i dalje budemo opozicija, ali da mu pomažemo!
- Pa to je malo glupo, dragi moj Žarko. Nemoj da mešamo babe i žabe, mi smo opozicija, uvek bili i uvek ćemo biti i naš glavni posao je da odmažemo onima koji su na vlasti!
- Ima pravo Vuk. Zašto bi ljudi onda glasali za nas, a ne odmah za Tadića?!
- Pa kako ne shvatate. Pa zato što imamo brade i zato što imamo tebe Čedo. Ti si mlađi i lepši od Tadića. Jeste da ličite, ali ti si bolja i mlađa verzija Tadića.
- Aha, sad shvatam. Istina Žarko, mnogo si mudar. Mogli bi da odemo do Tadića da mu kažemo da smo odlučili da mu budemo pomoćnici, predložio je Vuk.
- Oh, kako će Tadić silno da se obraduje, srećno uskliknuo Žarko i njih trojica krenuše Čedinim džipom i pratnjom ka Andrićevom vencu da Borisu saopšte lepe vesti.
Na ulazu u Borisov dvor dočekao ih je nadrndani batler.
- Šta je? Šta hoćete vi iz opozicije?
- Nismo mi više iz opozicije! Mi hoćemo da pomognemo, objasni Čeda začuđenom batleru.
- Kako mislite da pomognete?
- Pa, ako ima neki kućni poslovi, da se obriše prašina, oreže živa ograda, izlupaju tepisi i tome slično, reče Vuk.
- Hm, nešto ste mi sumnjivo, naročito ovaj... i pogleda batler u Žarka.
- Šta me gledaš?! Nisam peder?! - odbrusi Žarko.
- Dobro. Sačekajte tu, da proverim sa gazdom, reče batler i zalupi im vrata pred nosom.
Prolazili su sati, a batlera nema. Vuk je izvadio svoju pljosku da se malo okrepi, ali se predomislio jer mu Dana non stop zvoca da ne pije na prazan stomak. Vratio je pljosku i iz akten-tašne izvadio slaninu, crni luk, sir i pogaču. Žarko ga je sa gađenjem pogledao:
- Stoko četnička, opsova ga Žarko.
- Pičko pe
- Khm, khm, nakašlja se Čeda.
- Komunistička, ispravi se Vuk i poče da jede.
U tom trenutku na vratima se pojavio batler. Razgovarao sam sa gospodarom i njemu je drago što hoćete da mu pomognete, ali ne veruje da ste stručni.
- Kako nismo stručni? - reče ljutito Vuk sa punim ustima dok su mu ispadali komadi slanine dok je pričao. Tolike godine se bavimo politikom, naravno da smo stručni.
- Stručni ste jedino da upropastite stranku na čijem ste čelu već 200 godina, reče batler cinično.
- Gospodar je odlučio da vas prvo testira, pa tek onda primi u službu.
- Ja da se testiram neću. Nisam ja neki peder pa da se testiram. Ja koristim zaštitu. Ja odbijam da se testiram. Nisam ja peder, nisam.
- Gospodine, ne taj test. A nije ni test inteligencije, nemojte da se plašite. Svako će dobiti po jedan zadatak i ako ga uspešno obavi, biće primljen u pomoćničku službu. To vam je kao prijemni ispit.
- Izvinite, ja sam univerzitetski profesor. Nisam ja učenik, student pa da polažem prijemni ispit. A nisam ni peder!
- To su vam uslovi, pa vi vidite šta ćete!!!
Tri bradata kandidata za pomoćnike su se pogledala, komunicirali očima, klimnuli glavom i u glas rekli:
- Pristajemo. Koji su nam zadaci.
Batler im bez reči pruži tri koverte. Ali Žarko je odmah imao zamerke:
- Zašto meni roze koverta? Kakva je ovo provokacija?! Pa ljudi vi znate da ja nisam...
- Ućuti više. Evo ti moja plava, iznervirano Vuk zameni koverte.
S nestrpljenjem su cepali koverte i čitali zadatke. Čeda je pogledao svoje kolege i primetio da se Žarko preznojava.
- Šta je bilo Žarko?
- Fifi. Da šetam Fifi. Jebenu pudlicu! Vuče, ala si me zajebao.
- Ja moram da recitujem narodne pesme iz Kosovskog ciklusa Vuka, reče Vuk.
- Meni palo da operem predsednički audi.
- Ali pre toga morate da se obrijate, reče batler. Ne možete tako dlakavi u predsedničku službu. Mi poštujemo standarde, evropske standarde. Primamo samo ćosave.
- Pa ako mora, onda mora, reče Čeda skoro plačljivim glasom.
- Hajde, svi kod brice, pa na radne zadatke.
Čeda je plakao kao malo dete dok mu je brica brijao bradu.
- Trebalo mi je tri meseca da ovoliko naraste. Ovo je najtužniji dan u mom životu.
- Ćuti crni Čedo. Dobro je što te brijaju. Izgledao si k'o pubertetlija koji hoće da pusti bradu i brkove da bi dokazao da je postao muško. Bio si smešan, reče mu Vuk.
- Istinu kaže Vuk. Izgledao si kao neki pederčić, dodate Žarko.
Čeda je samo ćutao, suze ronio i gutao knedle.
Nakon brijanja svako je krenuo da obavlja dodeljeni mu radni zadatak. Žarko je izveo Fifi u Pionirski park da malo kaki, zapiša koje drvo, pomiriše koju zadnjicu. Fifi je nažalost imao obilan ručak tako se mnogo israo. Da, da, Fifi je mužjak. Žarko je nastavio da šeta Fifi po parku, ali u tom trenutku iskoči iz žbuna komunalni policajac.
- Izvinite gospodine. A ko će da pokupi ova govna?!
- Oprostite?!
- Morate da pokupite govna!!!
- Znate vi ko sam ja?! Ja sam univerzitetski profesor i narodni poslanik, meni je ispod časti da skupljam pseći izmet!!!
- Iz koje ste partije?
- SDU!
- Šta je to?
- Socijaldemokratska unija.
- Jel to Ivica Dačić?
- NE. To je Žarko Korać, tj. ja.
- Nikad čuo. Morate da pokupite govna ili ću morati da vam naplatim kaznu!
- Kome ćete vi da naplatite kaznu?! Ja sam ovde na specijalnom zadatku po naređenju predsednika Republike Srbije Borisa Tadića lično.
- Gospodine, pišem vam kaznu!
Žarko mu ote olovku iz ruke i reče:
- E da vidim kako ćete sad da mi pišete kaznu.
Komunalni policajac izvadi svoj beli pendrek i opauči ga po glavi. Fifi mu se otrgao iz ruku i pobegao u nepoznatom pravcu. Na svu sreću pronašao ga je Novak Đoković, udomio i dao mu ime Pjer.
Za to vreme Vuk Drašković je recitovao Vuku Kosovski boj. Bili su u zamračenoj, hladnoj sobi. Vuk je sedeo u kolicima, pokriven ćebetom, gledao u jednu tačku i slušao pesmu i plakao.
Mače vojsku Bogdan Juže stari,
S devet sina, devet Jugovića,
Kako devet sivih sokolova;
U svakog devet hiljad' vojske,
A u Juga dvanaest hiljada;
Pa se biše i sekoše s Turci:
Sedam paša biše i ubiše,
Kad osmoga biti započeše,
Al' pogibe Bogdan Juže stari,
I izgibe devet Jugovića,
Kako devet sivih sokolova,
I njihova sva izgibe vojska.
- Pička im materina zločinačka, reče Vuk.
Makoš' vojsku tri Mrnjavčevića,
Ban Uglješa i vojvoda Gojko
I sa njima Vukašine kralje;
U svakoga tri'est hiljad' vojske,
Pa se biše i sekoše s Turci:
Osam paše biše i ubiše,
Devetoga biti započeše,
Pogiboše dva Mrnjavčevića,
Ban Uglješa i vojvoda Gojko;
Vukašin je grdnih rana dop'o,
Njega Turci s konjma pregaziše;
I njihova sva izgibe vojska.
Vuk ništa nije govorio, samo je glasno ridao, a Drašković prevrtao očima.
Mače vojsku srpski knez Lazare:
U Laze je silni Srbalj bio,
Sedamdeset i sedam hiljada;
Pa razgone po Kosovu Turke,
Ne dadu se ni gledati Turkom,
Da kamoli bojak biti s Turci;
Tad bi vlada nadvladao Turke,
- Bog ubio Vuka Brankovića!
On izdade tasta na Kosovu;
Tada Lazu nadvladaše Turci,
I pogibe srpski knez Lazare,
I njegova sva izgibe vojska,
Sedamdeset i sedam hiljada:
Sve je sveto i čestito bilo,
I milome Bogu pristupačno!
- Izdajnik jedan odvratni. Tako i ovi danas izdaju Kosovo, bio je besan Vuk.
- Koji ovi, kako danas?! Slobodan Milošević je još 1999. godine predao Kosovo. Kosovo je nezavisno i nikada ga više nećemo dobiti nazad.
Vuk ga je samo pogledao iz kolica. Uhvatio se za ručke i kao munja odjednom skočio i počeo da ga davi.
- Izdajniče odvratni. Izdaja, izdaja, izdaja, vikao je Vuk.
Bi on njega i udavio, al' tu Vuk odoljet ne moga, prepuče mu srce od besa, za njegovim Kosovom i Metohijom.
Na sasvim drugom delu grada, Čeda je prao predsednički audi. U tom trenutku pored njega prođe jedan pop i primeti predsednički crni audi. Svide se popi audi, te odluči da prevari Čedu i da mu ga otme.
- Pomaže bog, Čedo!
- Zdravo pope! Odakle si ti, pope?
- Ja sam Čedo sa onoga svijeta.
- Je li bogati, a nisi li tamo viđao moga Zorana?
- Kako ga ne bih viđao. On je moj prvi komšija.
- Pa kako je, bogati! Kako živi?
- Hvala bogu, zdravo je, ali se, bogami, dosta muče bez službenog auta. Svuda mora pešice kao da je neki slepac.
- A hoćeš li ti opet natrag? Ne bi li mu mogao poneti ovaj audi da mu pošaljem?
- Bih, zašto da ne, ja baš sada idem tamo.
Dade Čeda tako predsednički audi popi, a popa sav srećan odveze auto u nepoznatom pravcu.
Kad je to čuo Tadić Boris, da nijedan od njih nije uspeo da savlada zadatak, nije se mnogo iznenadio, ali da će toliku štetu da načine, nije mogao ni da sanja! Zato ih je ljubazno odbio i rekao da mu pomoćnici ne trebaju.
Predrag M. Azdejković
www.azdejkovic.com