gost autor : ladylight
Ne mogu da vam opišem koliko se stidim. "Vaše dete vas je nadraslo", odjekuju mi u ušima reči doktorke - neurologa na pregledu povodom nasilja u porodici gde je moj sin zadobio udarac u glavu drvenom stolicom, masnice po vratu, obrazu, posekotinu na usni i još neke modrice koje je kasnije otkrio a u žaru borbe nije osetio.
Dva konca, kažu lakše telesne povrede, "a šta je draga mama sa dušom? Šta ste dosad čekali?, Da li vaš suprug pije lekove, alkohol?"...
Ma ne, samo je malo nervozan i ima kratak fitilj... i nekako problem ne zna da rešava drugačije nego nasiljem. I viče bez razloga. Takva je ličnost...
-"Da li znate da ta vaša uloga žrtve nigde ne vodi, vi ste dužni da zaštitite svoju decu i da im obezbedite zdravu porodicu... Kakve poruke šaljete deci, sinu da sutra i on bude nasilnik a ćerkici da i ona bude nečiji poligon za iživljavanje..."
- Ma sve mi je jasno, nego kud ću, grize me savest da rasturam porodicu, nema se para, nemam posla, nemam roditelje.
No da počnemo iz početka, ovog poslednjeg početka mislim, a pravi početak je bio još kad smo bili mladi i zaljubljeni, a ja u šestom mesecu trudnoće i već beše razloga za maltretiranje...
Petak popodne, sutra čekamo Novu godinu, mislim se s gorkim ukusom u duši... Dođe mi da poželim da me nema do sledeće Nove, pa onda brzo potisnem u sebi te glupe porive i stanem da ređam u mislima protiv razloge..."Ma šta mi fali!" Jes' da sam bez posla trenutno, ali su rekli da će me posle praznika opet zvati, na određeno, doduše, a ovog meseca imam i 12-13.000 din. sa biroa... Biće bar za račune...
Evo, ćerkica osnovac je super u školi, vredna, samostalna... i sin, gimnazijalac, je poprilično ispeglao uspeh... Deca su mi zdrava, lepa, pametna. Ma da smo živi i zdravi, biće bolje. Suprug solidno zarađuje, nekako ćemo premostiti... Pravim tortu i presabiram u sebi za i protiv, uporno potiskujući ono što me izjeda svaki dan, misao s kojom ležem i ustajem i ono što me čini istinski nesrećnom i nezadovoljnom... Ta nije Nova godina za takve misli. Al' ne lezi vraže...
Elem, dok se deca raduju nastupajućim praznicima i kuju planove za provod svako u svom stilu, njihov tata se budi posle popodnevnog odmora i po tonu, kojim traži da mu donesem voće, osetim negativne vibracije, pa kao oni ‘lovci na uragane' na zapadu predosetim moguće pražnjenje. Neće valjda, pa šta mu je sad? Baš je pre sat vremena primio neke pozitivne vesti u vezi nekih svojih planova za koje tvrdi da treba da nam budu zajednički, a ja se po običaju ne bunim, jer već viđeno i ne mogu da proguram svoju opciju, naročito ne sada kada sam bez posla. Piii, mislim se, daj da ga ne ljutim, evo voće, evo izmeriću mu i pritisak...
Upss! Padoše vratanca na komodi, treba da se promene šarke. Savijem se da ih podignem kad se obruši na mene uragan u ljudskom obliku... Odjednom protivudar: "Nećeš vala, ovaj put, ne možeš da je više maltrtiraš ništa ti nije uradila!" I shvatim da se moj sin i suprug guraju iznad mene kao dva gladijatora u areni.
-Neeeee! vrisnem - pokušavajući da ih razdvojim, nemoj sine, beži! Guram se između njih, sin ga drži za ruke očigledno fizički jači ali neće na oca, kaže: "Saberi se tata!!" i pusti mu ruke. Ovaj ga zgrabi za vrat da ga davi, ja opet između njih ali ne uspevam ništa, suprug me zakači kojom pesnicom, sin ga opet uhvati za ruke, "Saberi se tata!"... Zver se ne dade ukrotiti.
Epilog... u tom trenutku dohvati stolicu i preko mene udari u teme svoje dete - sina prvenca, ne verujem očima, koliko besa, bože! Ćerkica prestravljena bez glasa, krv teče... Brzo u hitnu, dohvatim tašnu i goli moj sin i ja na ulicu. U trenutku shvatim da je ćerka mnogo uplašena i da joj trebam ali gde da je vodim na mraz, posle ću da vidim šta ću s njom a i znam da je tata neće dirati...
"Srećom" behu lakše telesne povrede. Policija se odmah uključila, dala sam izjavu, tuča u kući, suprug krenuo na mene, sin se umešao, ćerkica ostala kući preplašena...
-"Koliko to traje?" - pita doktorka
- Pa, traje oduvek manje više, ali dosad nije bilo krvi, svakodnevna omalovažavanja i ispiranja mozga i ne računam...
Letos je opet bilo nekih situacija kad je suprug istuko sina zbog izgubljenog mobilnog a on mu nije pružo otpor i još jednom zbog cigareta, ali ja nisam bila kući...
-"Gospođo, nema opravdanja za nasilje u porodici, gledajte šta vam je činiti. Sin vam ima 16 punih godina, problemi se tako ne rešavaju."
- Pa nije moje dete problematično, ne izostaje iz škole, profesori se ne žale, hvale ga da je kulturan i fin, ali bi mogao više da uči to je sigurno...
-"I gde ćete vi sad" pita doktorka pomalo cinično nakon sve te priče, "kod nasilnika da nastavite po starom? "
-Ne, rekla sam, za početak spavaćemo kod prijateljice a posle ćemo nešto valjda smisliti...
Kao što rekoh, nemam posla, nemam para ali sam sigurna da nema ni nazad!
Možda ova Nova ne ispadne tako loša...