zloba i pakost s predumišljajem, želja da se nekome javno naudi....ne, ništa od toga! Naivan do blentavosti, godine sabijene mi u dupe i glavu, ne znače ništa, pravim greške i praviću ih, koliko sebe poznajem i ubuduće. Ne zato što to želim već zato što kad mi na um padne ideja, ja je ne analziram kao šahista, ne predviđam buduće poteze, u ovom slučaju ne jednog protivnika vis-a-vis mene, već gomilu onih koji jedva čekaju da se pojavi nešto lično i intimno pa da zaseire i navrzmu se k'o krpelji. Mea culpa.
U mom mentalnom prostoru jedan nezatvorivi deo je poverenje, vera u ljude, ljudima. To poverenje, ta vera je najčešći uzrok koji za posledicu ima moju nesmotrenost, nehotičnu nekorektnost, jednom reči, glupavost u pojedinim situacijama. Kada to, tu svoju glupost, još prostrem po blogu, otrežnjenje stigne trenutačno i to sa više strana. Džaba što pokušam da štetu svedem na najmanju moguću meru, što se izvinem, učinjena šteta je učinjena! Padaju mi na pamet Isusove reči: Ko je bez greha, neka se prvi baci kamenom na mene, but I'm not Jesus. Mada, priznaćete, da se nisam previše eksponirao idiotlucima tipa nenamerna glupa reakcija ili akcija, na ovom blogu. A možda se i varam?
I u direktnoj komunikaciji sa ljudima nisam drugačiji. Posedujem ja ozbiljnu dozu samokontrole, glava mi ne služi samo za nošenje kape, ali! Dešava mi se da osobi koja se iskazuje kao moj prijatelj, u neobaveznom razgovoru, časkanju, ćakulanju, iznesem (kasnije kada bude kasno shvatim da je bio provociran) svoj stav, mišljenje (iza kojeg stojim i sad!) o nekoj bliskoj nam ali neprisutnoj osobi. Rastanemo se veselo, razdragano, dogovarajući budući sastanak a prijatelj čim dođe kući, sedne za Lap Top i osobi o kojoj sam izneo stav, prezentira sve od reči do reči i još nadoda i ukrasi ga lampionima, vatrometom, bengalskom vatrom i inim dekoracijama ne bil' pojačao utisak. Dejstvo takvog postupka je uvek, baš uvek, bivalo po mene pogubno. I kaj ja tu morem?
Odijum! Nisam ga srećom doživeo, bar ne u furioznom izdanju, mada mi se čini da je bilo previše komentatora koji su svojom upornošću da jednom izrečenu osudu šire u beskraj, skrajnuli ono što je bilo najvažnije, najbolje i najlepše te večeri, Vesnina žuraja koja je prijala svima i bila vrhunska baš po druženju i opuštenosti kakvu dugo nisam osetio! A da, i kad naletim na odijum, kad se većina sruči, sobali, zajaše na pojedinku/pojedinca, sklon sam sklanjanju u stranu, čak i kad je osoba to zaslužila svojim nesuvislostima. Ne volim da budem u grupi, da se pristojno izrazim, koja linčuje, grupi tipa KKK, navijači, nacikomufaši...
Ni ja ne volim da neko bez moje dozvole iznosi u javnost moju intimu, pa sam s razumevanjem prihvatio kritiku i upozorenja. Ima blogerki i blogera, koji umeju da prepoznaju, shvate, razumedu nečiju, recimo i moju nepromišljenost i benevolentno mi na nju ukažu ali ima i onih koji će je iskoristiti u svoje, ne retko nečasne svrhe. Zbog toga mi je iskreno žao.
Zaključak: Ne mogu (i ne želim) da pobegnem od sebe! Kakav sam, takav sam. Siguran sam i tvrdim da nikad u životu nisam namerno nikoga povredio niti imao sličnu želju.