Presekao sam! I nije mi bilo teško. Robert Altman je režiser koji je prvi na mojoj listi najvećih režisera svih vremena, režiser kojeg najviše volim! I ne smatram paradoksalnim to što takođe najviše volim Bunjuela, Hjustona, Tarkovskog, Kurosavu, Mencla, Felinija, Velsa, Makavejeva, Bergmana, Antonionija, Mala, Hičkoka, Kišlovskog, Vajdu, Vendersa, Fasbindera, Almodovara, Šlendorfa, Gilijama, Kaurismakija, Fon Trira....
Robert Altman (Robert Bernard Altman) je rođen 20. Februara 1925 godine u Kanzas Sitiju a umro je 20. Novembra 2006 godine u Los Anđelesu. Posle II svetskog rata u kojem je učestvovao kao pilot, počeo je da studira, zatim je radio kao novinar, pisao je i objavljivao priče a kasnije, do 1950 godine, počeo je da režira dokumentarne filmove i reklame.
Njegov prvi igrani film bio je The Delinquents, snimio ga je 1955 godine. 1957 godine zajedno s F.V. Džordžom snimio je film The James Dean Story. Ni jedan od ovih filmova nije privukao pažnju kako publike, tako ni kritike. Zanimljiva i značajna je činjenica da je Altmana, nekako u to vreme, angažovao Hičkok, dajući mu da režira epizode u čuvenoj seriji Alfred Hičkok vam predstavlja. Režirao je i po nekoliko epizoda serija Bonanca, Lude dvadesete i Autobuska stanica. 1968 godine samostalno je režirao Countdown a 1969 That cold day in the park. Ovi filmovi su vrlo brzo zaboravljeni i nalaze se samo kao podatak u njegovoj biografiji.
1970 godine u Kanu dobija Grand Prix za film M.A.S.H. Film je postigao ogroman uspeh i kod publike i kod kritike, i ubrzo postao kultni film. Već tada, kritičari su Altmana proglasili najznačajnijim predstavnikom modernog američkog filma.
U sledećih pet godina režirao je Images, California Split, McCabe and Mrs. Miller, The Long Goodbye i Thives like us. Ovi filmovi predstavljaju početak građenja sopstvenog stila, Altman usporava akciju, insistira na značaju i značenju atmosfere, znalački psihološki razrađuje likove, koristi tz slučajnosti za razbijanje uobičajene naracije i što je možda najvažnije, pokazuje do tada neviđenu sklonost ka razaranju američkih mitova.
Kritičari smatraju da je Nashville, snimljen 1975 godine, sam vrh Altmanove režiserske karijere. Ja ne, iako volim i cenim Neshville, ne odvajam ga od ostalih Altmanovih filmova. Pored gore navedenog M.A.S.H.-a, pomenuću i The Player, Short Cuts, Pret-a-Porter, Kansas City,Cookie's Fortune, koje je snimio devedesetih i veličanstveni Gosford Park, snimljen 2001 godine. Kako bilo koji od njih izdvojiti kad je svaki ponaosob remek delo?
Sedamdesetih godina snimio je i Buffalo Bill and the Indians or Sitting Bull's History Lesson, 3 Women, A Wedding, Quintet, A Perfect Couple, a osamdesetih Popeye, Come Back to the Five and Dime, Jimmy Dean, Jimmy Dean, Streamers, Secret Honor, O.C. & Stiggs, Fool for Love, Beyond Therapy.
Poslednji Altmanov film je The Last Show. Snimljen je 2006 godine i jedino njega nisam pogledao, odgledao, video.
Matori kauboj, kako ga intimno, od milošte zovem, Altman je meni drag i značajan, ne samo zbog fascinantne režije, majstorskog i svrsishodnog odabira glumaca, originalne atmosfere kojom odišu njegovi filmovi, već pre svega i iznad svega zbog njegove želje/potrebe da ide iz genre-a u genre, ma koliko oni ponekad bili dijametralno suprotni, ili baš zbog toga! Na primer, svet Nashville-a i svet Gosford Park-a su udaljeni hiljadama svetlosnih godina, svaki od njih funkcioniše i egzistira po strogo utvrđenim pravilima a jednako su ubedljivi, životni, nabijeni do pucanja Altmanovim vanrednim poznavanjem ta dva tako diferentna sveta. Gledajući Gosford Park, često mi je padala na pamet knjiga Ostaci dana Kazuo Išigura. Ne ulazeći ni u kakve komparacije, mogu samo da konstatujem da su i Altman i Išiguro, ljudi iz drugačijeg socijalnog miljea, Išiguro čak i rase, na verodostojan, suptilno istinit i ubedljiv način, prikazali, dočarali, složen i okoštao svet i život engleskog plemstva, odnose među njima samim, odnose prema posluzi,odnose među poslugom, hijerarhiju i među plemstvom i među poslugom...Sada kad sam ovo napisao, odjednom shvatam da su Altmana uvek, u svakom njegovom filmu, zanimali odnosi među ljudima, bez obzira na mesto radnje i dešavanja. To je nit koja povezuje sve njegove filmove ma koliko na prvi pogled bili različiti, smešteni u razne ambijente, vremena, slojeve društva. Jednom reči, sve što je ljudsko, nije mu bilo strano, naprotiv, dapače! U jednom svom tekstu pišući o dragim mi književnicima, na kraju sam pomenuo i Altmana, uz opasku da ću onima koje interesuje zašto, vrlo rado odgovoriti. Evo odgovaram sad. Kao što godinama čitajući iznova Džojsa, Prusta, Bulgakova, Hrabala, Škvoreckog, Eka, Rablea, Homera, Eshila...pored zadovoljstva koje osećam, uvek otkrijem detalj, naoko sitnicu, koje ranije nisam bio svestan ili sam je drugačije tumačio, tako isto mi se dešava i s Altmanovim filmovima. Nikad mi ih nije dosta! Uvek mogu da ih gledam. Odlično poznajući radnju i atmosferu, posle nekoliko gledanja i vremenske distance, sve više obraćam pažnju na dijaloge, ličnosti, odnose, situacije, okruženje, glumačke bravure, Altmanova rediteljska rešenja... Tako gledajući Altmanove filmove, počeo sam da otkrivam ranije mi promakle ili površno, zarad sveukupne slike odgledane, bisere, bilo u režijskom postupku, bilo u vanrednim glumačkim ostvarenjima, reči, rečenice, izraze na licu, tek nagoveštena dešavanja koja često imaju za posledicu razrešenje ili zamršenje situacije, radnje, toka priče. Da ne gnjavim dalje, ponavljam, Rober Altman je redak stvor u sveukupnoj filmskoj industriji!