do verone je lako stići: zatvoriš oči i zamisliš irsku tršavu kosu, elegantni pačiji hod i... tu si. sva simbolika balkona, nebitnog imena ruže, snage jače od života se naprosto pojavi ... u veroni si. drugo je vreme, ja sam romeo a ti đulijet.
osmeh, naravno, uporno ćuti o prćastom nosiću i konjskom repiću, slaviti što je inijesta najbolji u evropi je trenutno značajnije za pokazati... zavodljiva, pak veli: "nešto si pogrešno skapirao, neću se ja zaljubljivati, u mene će se zaljubljivati". ali i oni imaju svoj put u veronu, znam to :).
drugi put do veronese je malo duži (ili kraći), lakši (ili teži)... (da li zagrade imaju verodostojnost zavisi od perspektive): prvo se krene polupraznim autoputem bratstva i jedinstva do ljubljane, pa se skrene ka kopru (na kafu da se vidi more), pa preko trsta (na kafu da se pokvase noge u moru) pa do venecije (na kafu da se... dan produži u večnost) pa prema milanu prateći reku kamiona na četiri trake autostrade (kažu da je kriza, inače bi kamioni tekli u dve reke)...
u jednom trenutku skreneš (prati zelene metalne table nad glavom - one su putokazi, ma koliko to čudno zvučalo), onda parkiraš, uzmeš torbicu sa foto aparatom, proveriš da li hemijska radi (treba se upisati u večnost) i lagano kreneš za simpa japancima jer oni znaju gde je "balkon" (poverenje je još veće jer si im video bedeker). kad stigneš, gužva nije nešto posebno velika (u poređenju sa poslastičarnicom par stotina metara dalje, ali tamo su kugle veličine teniskih loptica i ukusa raja). kolski ulaz do malog dvorišta i kipa sa grudima koji se sijaju od ulaštenosti (svako se slika sa rukom na srcu... njenom, priznajem da me neadekvatnost tog čina po malo zbunila) je ispisan imenima: muškim, ženskim, čitkim ili ne, neka su pisana u brzini, neka na zalepljenim žvakama (dalje u dvorištu je i rešetka na koju je "običaj" zakačiti katanac sa ispisanim imenima ljubavnika koji svoju ljubav izdižu na pijedastal "veronske") a pri vrhu, ne nekih dva metra visine, skoro do polukruga "stropa" je i ime fudbalskog kluba.
znate kog, onog... koji je nekome u tom trenutku bio bitniji od svih jeleni, marti, marka i dejana ovog sveta...
put u veronu je lak. zatvoriš oči i nasmeješ se jer se setiš onog što voliš, a ako imaš ljubavi u sebi nebitno je da li je u pitanju muškarac ili žena, čokolada ili dobra knjiga, nove starke ili sećanje na prošle lepe letnje večeri (prošle ali neprolazne)... srce će zaigrati... četiri zida ne postoje, granice su smešne i nerazumljive... između tebe i verone stojiš samo ti.
na kraju jedna napomena, namenjena samo onima koji su okupirali sever, proglasivši ga nebeskom srbijom, na pravoslavlju ga udruživši ga sa olimpijakosom uskrativši mu olimp: natpis je bio na latinici. ti klinci koji su to pisali (a visina i veličina teksta me navodi na verovanje da je u pitanju "zajednički poduhvat") imaju jednu ljubav i ona ne zavisi od toga da li je velika subota ili velika srbija. a vi nastavite da zarađujete i zagađujete.
rr