Pre neki dan sam prvi put išao na jug Srbije. Bio sam svedok nesvakidašnjeg događaja: kriket meča odigranog u Bujanovcu.
Dozvolite mi da za one koji malo znaju o drugom najpopularnijem sportu na svetu dam kratak opis. Poput bejzbola, lopta se baca ka udaraču. Udarač stoji u centru ovalnog polja i brani svoj "stumps" - 3 vertikalno postavljena štapa, i ako ih pogodi lopta udarač ispada iz igre. Kada udari loptu, udarač i njegov partner trče napred-nazad između krajeva 20-metarskog viketa (wicket). Svako pretrčavanje između stumps donosi po jedan poen. Tim se sastoji od jedanaest igrača koji pokušavaju da postignu što više poena dok ih sve ne izbaci tim koji je u polju (fielding team). Meč nekada može trajati i po pet dana.
Kriket je u potpunosti engleski sport, iako u njemu uživaju stotine miliona ljudi na svih šest kontinenata. Što je još važnije, to je sport koji je neodvojivo povezan sa idejama ferpleja, časti, džentlmenskih manira i poštovanja. I zaista, mi u Velikoj Britaniji, kada smo suočeni sa nekom nepravdom kažemo: "To jednostavno nije u duhu kriketa!" Zbog toga verujemo da je ovo savršen sport pomoću koga decu i porodice možemo naučiti zajedništvu, kao i građane Srbije koji često osećaju otuđenost, a ponekad čak i neprijateljstvo, prema svojim komšijama. To često dovodi do nerazumevanja i nedostatka komunikacije.
Ja nisam neki kriketaš. Pomalo smo igrali u školi, ali sam ja u srcu I duši fudbaler, tako da je moje iskustvo ispred stumps-a veoma ograničeno. Veoma neiskusno sam pošao u odelu - nikako nije dobra ideja po vrućini. To znači da sam bio veoma loše opremljen za meč. Ipak, veoma brzo po dolasku dali su mi palicu i ušao sam u igru. U većini pokušaja sam uspeo da udarim loptu, mada moram da priznam da su neki desetogodišnjaci bili mnogo bolji od mene. Ali svakako sam uživao u danu provedenom van kancelarije. Organizatori ovog meča - britanska humanitarna organizacija "Cricket for Change" i Kriket Federacija Srbije - su bili odlični. Na površini sve je bilo odlično.
Međutim, pitanje je da li će mlade generacije u Bujanovcu, nakon igranja kriketa na gradskom trgu, biti tolerantnije i imati više razumevanja i poštovanja jedni za druge? Već ćemo videti. Ipak podrazumeva se da ne sme sve ostati samo na ovom meču.
Te večeri sam se vraćao u Beograd ponevši dva glavna utiska. Prvi je bio način na koji se deca odnose jedna prema drugoj. Bilo je puno iskazanog prijateljstva, podrške i ohrabrivanja. Ali bilo je i onih koji su se sporečkali, kritikovali, onih koji su bili sebični i naređivali svima. Ali ja mislim da su deca takva širom sveta, pa i u mojoj osnovnoj školi u Engleskoj. To je sasvim normalno ponašanje.
Ono što nisam video bila je segregacija, ni o etničkoj a ni bilo kojoj drugoj osnovi. Nije bilo ni nasilja bilo koje vrste. Bila su to samo deca koja su pokušavala nešto da nauče, što ne ide uvek lako, ali su svi pokušavali zajedno. I možda ta deca neće neminovno ostati najbolji prijatelji nakon ovog iskustva, bio sam zadovoljan jer su, bar za sada, pokazali da ne veruju da drugačije etničko poreklo, porodična istorija ili društveni I materijalni položaj predstavljaju prepreku za druženje. Nadam se da će to ostati tako još dugo vremena.
To me je navelo da razmišljam o uticaju društva na decu. Jednog od organizatora je vlasnik lokalne prodavnice kritikovao zato što su uključili i romsku decu. Po mišljenju tog čoveka romskoj deci ne bi trebalo dozvoliti da se igraju na gradskom trgu. Bez sumnje mnogi - uključujući i vas koji čitate ovaj blog - će se složiti sa tim ili sličnim stavovima o ovoj ili već nekoj drugoj zajednici. Razumem da postoje razlozi za neprijateljske stavove među kulturama. Srbi, Albanci, Romi, Bošnjaci i ostali građani se još uvek živo sećaju mračnih vremena kada nije bilo moguće sarađivati. Ali zapitajte se šta stav tog čoveka znači za budućnost Bujanovca? Današnja deca se ne sećaju tih konfliktnih vremena I samo žele da uživaju u napretku i mirnom zajedničkom životu.
Možda će učestvujući u događajima poput ovog kriket meča naučiti da sarađuju jedni sa drugima, da poštuju jedni druge, a možda će I postati prijatelji. Mogli bi, u budućnosti, da zajedno otpočnu neki posao ili neku humanitarnu organizaciju ili da zajedno vode državu. Mogli bi da razviju svoju sredinu, svoje zajednice, svoj region zajedno i učine budućnost svetlijom.
A kakvo bi mesto Bujanovac (ili Srbija, ili Britanija, ili svet) bio u budućnosti ako bi odrasli govorili deci da se ne smeju mešati sa svojim drugarima koji potiču iz druge culture? Da li bi takve zajednice napredovale? Ili bi se raspadale? Šta bi to značilo za njihovu ekonomiju? Za politiku? Za mir? Možda sport stvarno pruža dobru polaznu osnovu za izgradnju međukulturne saradnje i možda pomaže deci da zajednički grade bolju budućnost? Ili sam ja previše naivan?
I da pokušam da završim priču na pozitivan način. Kada su deca završila svoju igru odrasli su odlučili da i oni zaigraju. Nezvanična reprezentacija Srbije je pobedila reprezentaciju Engleske za jedan poen. Živeo kriket u Srbiji!
Aleks Bruks
drugi sekretar