Literatura

Reforma nervnog sistema

Nebojsa Krstic RSS / 29.09.2012. u 16:30

 

 

Dok sam tako stajao u kapetanovoj kancelariji, u zgradi garnizonskog vojničkog kluba, vojna pošta 6485, Črnomelj, Socijalistička Republika Slovenija, razmišljao sam prevashodno o tome da li će blatnjava voda koja mi se sliva sa šinjela na čizme i posredno na kapetanov tepih, iznedriti neku, za mene dodatnu nevolju, veću i od one u kojoj već jesam.

Stojeći u stavu mirno bacao sam kriomice pogled na dole.

Mislio sam da pokušam, nehajno, da se pomerim korak nazad. Tako bi blato padalo na parket. Tu bi bilo lakše za čišćenje, ali bi, opet, trag mog prisustva bio daleko očigledniji.

Nisam znao šta je da učinim. Kapu sam držao obema rukama.

Kapetan, zadužen za moral i kulturu, sedeo je za svojim radnim stolom. Nosio je naočare. U kancelariji je bilo toplo i prijatno. Ta je toplota i uzrokovala otapanje blata sa šinjela. Dok sam, napolju, tog kasno jesenjeg dana uvežbavao kopanje rova za ležeći položaj, u ležećem položaju, blato je imalo čvrću konzistenciju formirajuči obimnu skramu na frontalnom delu vojničkog šinjela i taj je sloj zaleđene zemlje bio sasvim inertan  dok na sobnoj toploti nije krenuo da se topi. I curi.

Identifikovao sam se kao vojnik Krstić kome su rekli da se javi pod hitno.

«Ti si svirao u onoj grupi?» pitao je.

«Jesam, druže kapetane.»

«I vi ste pravili priredbe?»

«Pa...ne baš...», krenuo sam s odgovorom. Zaustio sam da objasnim da to što smo mi pravili u stvari nisu bile priredbe u literarnom smislu te reči, više nekakvi koncerti koji... Srećom, pamet me nije bila baš totalno napustila.

«Da, pravili smo priredbe! Pravili smo priredbe po čitavoj Jugoslaviji. Mnogo smo tih priredbi napravili», govorio sam, a činilo mi se da voda koja sa šinjela kaplje na čizme ulazi u njih i da mi se noge vlaže. To će se, srećom, kasnije pokazati pogrešnim.

Dok sam tako halucinirao o blatu u svojim čarapama, kapetan me je posmatrao pronicljivim pogledom. Bio je moje godište. To nije bilo naročito čudno, jer sam vojsku odlagao koliko god sam mogao. A i medicina dugo traje.

«E onda ćeš ti da napraviš priredbu» zaključio je.

Tako je počeo moj uspon na hijerarhijskoj lestvici žitelja črnomeljske kasarne.

Organizovanje priredbe u čast Dana jugoslovenske ljudske armade, koja se imala održati 22. decembra tekuće godine u gradskom Domu kulture, dakle izvan žičane ograde mog obitovališta, bila je ozbiljan događaj u mikrokosmosu u kome je trebalo da provedem 365 dana svog života.

Uspeh te priredbe, neće uspeti da umanji ni bleda boja trobojke oslikane na stiroporu koji je prestavljao centralni i jedini dekorativni element scene, a koju je naš starešina, major, uočio i oštro mi skrenuo pažnju.

Ali mogu to da objasnim. Majoru tada nisam stigao. Ali ipak, evo.

Problem je, naime, strogo tehničke prirode. Oslikavao sam likovnom tehnikom zvanom gvaš. Bar sam mislio da je to gvaš. Jer imao sam temperu, ali samo jednu tubu bele boje. Ostalo su bile akvarel bojice, jedna metalna kutija sa zalepljenim dugmićima raznih boja, marke Karbon.

E sad, kad se plava, odnosno crvena nanesu četkicom na odgovarajuće površine ogromnog stiropora koji sam zahvaljujući svom izvanrednom znanju iz geometrije, prethodno konstruisao i izrezao u gigantsku petokraku zvezdu, i kad sam tu zvezdu, vodoravnim linijama, podelio na tri površine koji simbolično predstavljaju jugoslovensku zastavu, što je po mom poimanju bio hrabar kreativni iskorak u dizajnerskom smislu, kad se dakle akvarelom preboji stiropor, to izgleda lepo. Ne može se reći da ne izgleda. Međutim (e tu je moje neiskustvo sa akvarelom i stiroporom došlo do izražaja), posle nekog vremena stiropor hoće da upije boju i ona - izbledi. Eto zašto je dekor priredbe, izrađen u kreativno-majstorskoj radionici «Krstić», na dan priredbe delovao donekle jadno i izlizano. A nikako ne zato što je to bila nekakva moja subverzivna poruka.

Major mi jeste izrekao svoju kritičku primedbu pred sam početak svečanosti, ali niko mi kasnije nije oko toga dalje prigovarao. Kapetanu je bilo važnije da je recital bio dostojanstven. Recitatori, nekoliko vojnika i par gimnazijalki, omladinki, pravilno su pročitali delove pesama Oskara Daviča, Jure Kaštelana, Branka Ćopića i Vladimira Nazora (na slovenačkom), koje sam lično izabrao i složio u celinu. Orkestar je lepo svirao «Što to huči Sutjeska, krv pliva po njoj...»i druge prigodne kompozicije, među njima i moju omiljenu «Pešadijo, pešadijo», major je održao svečani govor koji sam mu napisao nošen poletom 4. plenuma CK SKJ. (zvanim «Brionski», knjigu sam pronašao u biblioteci, negde pri dnu jedne od zabačenih polica). To što se Plenum odigrao 18 godina ranije nije bitno uticalo na aktuelnost Titove poruke koju je major pomalo mucavo pročitao, iz čega sam zaključio da tekst pre čitanja nije ni pogledao. U njemu je skrenuo prisutnima pažnju da «u našem društvu ima i nekih pojava koje nisu u skladu sa principima socijalističkog smoupravljanja...» .Priredba je bila završena nastupom gradskog ženskog hora i izlaskom na binu dece iz obližnjeg obdaništa. Deca su bacala šarene balone u publiku, što je simbolički potvrdilo da je JNA nikla iz naroda i da je ta veza neraskidiva, i da jača iz naraštaja u naraštaj.

Zbog svega toga, kažem, kapetan se na dizajn petokrake nije ni osvrnuo, a to je meni bilo bitno, jer sam se, a to znaju oni koji pažljivo prate ovu moju malu vojničku hroniku, preporučio da sredim rasulo u vojničkoj biblioteci, rekavši mu da imam «značajnog iskustva u bibliotekarstvu».

Tu sam možda malo, ajde da ne kažemo – slagao, bilo bi to možda prejako, ali, recimo da sam donekle nakitio svoju stručnost.

Od bibliotečkog iskustva imao sam jedino višegodišnje članstvo, najpre, u biblioteci «Neven», a kasnije u «Grada Beograda».

«Neven» se nalazio u Domu sindikata, na prvom spratu, «Grada Beograda» u Zmaj Jovinoj, mislim, na drugom. Ili trećem?

Dosta sam ja vremena proveo u te dve biblioteke. Naročito u onoj namenjenoj deci, jer su tu držali ukoričene «Tintinove» i «Plave vjesnike», ali nisam malo puta preturao i po policama s knjigama Gradske, kao i po fijokama, tražeći brojeve određenih naslova.

Sve to dalo mi je osećaj da mogu da se uhvatim u koštac sa odgovornom dužnošću garnizonskog bibliotekara. Saopštio sam to kapetanu, po izvršenom zadatku organizovanja priredbe, nošen talasom postignutog uspeha, pre no što ću se vratiti u svakodnevnicu svoje vojničke službe sastavljene od besciljnog marširanja, kopanja i zakopavanja rovova, glancanja prašnjavih kamiona za dezinfekciju i dekontaminaciju odeće i obuće,  noćnog dreždanja na hladnom hodniku zvanog dežurstvo, mlađe dežurstvo, požarstvo, mlađe požarstvo i sličnih, takođe odgovornih poslova koji sleduju mladog vojnika na obuci.

Samo što ja nisam bio mlad. Želeo sam nekako da se sklonim od hladnoće. Ona je izbijala iz svake kasarnske pore i iz svakog ćoška memljive zgrade. Prvenstveno od hladnoće, ali ne samo od nje, nego i od zvukova.

Pretpostavljam da je tako u svim kolektivnim smeštajima tipa vojska, radna akcija, zatvor i slično; čovek mora da sluša ono što inače ne bi - glasove, ronzanje, podrigivanje, dreku, pevanje,..i ono najgore, muziku koja po pravilu dolazi iz nečijeg obližnjeg tranzistora i koja u 99% slučajeva biva jedan specifični andergraund narodnjak nepoznatog porekla, bez melodije, refrena, foršpana i smisla, koji traje duže nego prosečna kompozicija Pink Floyda, i koji će vas, smem da se kladim, zadesiti i u Lastinom autobusu ako nekim poslom krenete u Ljig. Ako se dogodi da se gužva oko tranzistora smanji, i ako je u njegovoj blizini potrefi neki mlađi i ambiciozni stanovnik severne srpske pokrajine, taj će za tili čas pronaći stanicu sa hevi metalom. Pa ćete brzo poželeti da se vrati onaj pinkfloidni narodnjak.

I tako sam nastavio svoju neuspešnu borbu sa zvuciima i hladnoćom. Približavala se Nova 1985. godina.

Onda je, nekako iznenada i brzo, Karać Novica dobio da ide na odsustvo. Smešlao mu se brk kada me je pronašao negde iz zgrade u kojoj su «spavaone», kako nosim da ispraznim kantu za đubre.

Svečano mi je uručio svežanj ključeva. Objasnio mi je koji je od ulaznih vrata, koji je od bioskopa, koji od šah sale, koji od biblioteke, koji od kancelarija...Ključeve mi daje je mu je kapetan naredio, rekao mi je. I onda je otišao u Zenicu.

Tako sam avanzovao. Moje novo zaduženje podrazumevalo je da i dalje spavam u istoj «spavaoni», sa svojih 30 drugara, ali da ujutru, odmah posle doručka odem u biblioteku i tamo provedem ostatak dana. U njoj je bilo toplo. I tiho. Čula se samo pisaća mašina na kojoj sam popunjavao kartončiće sa podacima o novoprispelim knjigama i njihovim serijskim brojem.

Podatke sam prepisivao s korica, brojeve sam izmišljao.

U moje dužnosti, međutim, spadalo je i formiranje vojničkog orkestra. Onog koji sam već bio okupio za potrebe priredbe. Sad je trebalo učvrstiti sastav. I utvrditi mu namenu. A ona je bila da se osposobi orkestar za dejstvo u svečanim prilikama, ali i u prigodnim kakava je npr. proslava godišnjice vinarske zadruge «Novo Mesto», ili školska igranka u lokalnoj gimnaziji. Tu se, da ne dužim, ubrzo desila audicija, pa izbor harmonikaša, i još nekih muzičara.

Pošto sam okupio svoj tim, i utvrdio da svaki od njih ima instrument, sačinio sam program njihovog rada u obliku jednog strateškog dokumenta u kome sam pobrojao sve pesme iz revolucionarno-partizanskog i socijalističkog perioda domaće istorije kojih sam uspeo da se setim. Program za igranke i veselice ostavio sam da se napravi bez mene.

Probe su se održavale u svečanoj, bioskopskoj sali Kluba. Tu je stajala oprema. Postojale su kasarnske organe, jedan poveći električni klavir. Neki prethodni vojnik muzičar uredno je flomasterom, na svakoj dirci napisao redom do, re, mi, fa sol...

Na prvoj probi, okupili smo se u malo većem broju. Nisam znao kako da rešim problem pevača. Došao je tu i jedan Omeragić iz moje čete. Pitao sam ga šta zna da peva. Rekao mi je da zna «Neću, neću dijamante» od Halida Bešlića. To je tada bio hit. Meni se dopao. To nije bila pesma nalik beskrajnim zadnjegrlenim lelekanjima iz onog tranzistora. Već sasvim suprotno. Pa je počeo da je peva, Omeragić, videlo se da je talentovan i da ima sluha, ali je bio nekako stidljiv, nije mu se dalo pred svim tim ljudima. Još sam ga neko vreme ohrabrivao, ali džaba. Tako da je, na moju žalost, odustao i ispao iz kombinacije. Ali sam zbog njega zapamtio pesmu.

Druga pesma koje se setim kad pomislim na svoj boravak u JNA je «Znam za sve sam kriv» od Halida Muslimovića. Ta mi se neviđeno dopala. Nju će mi otkriti Aleksić, tek kasnije, u ambulanti. Nisam je ni čuo u originalnom izvođenju, niti u izvođenju orkestra pod upravom Nebojše Krstića, već samo onako kako ju je pevao vojnik Aleksić, ali sam ipak uspeo da u njoj prepoznam tu snažnu emociju koja me je je pratila jedan broj vojničkih meseci i koja je bila prouzrokovana činjenicom da mi je devojka jednog sumornog dana poslala pismo u kome je stajalo da su se stvorile neke okolnosti zbog kojih mi više neće pisati tako često...mislim, lepše je to bilo rečeno, uvijenije i nekako izokola, ali moj će se, tada rođeni, tragični osećaj za filing poklopiti sa Halidovim, upravo u interpretaciji redova Aleksića, tadašnjeg trpezarca garizonske ambulante, u civilstvu uspešnog fudbalera FK «Rad». Shodno situaciji, stih «Ne mogu, ne mogu, ne mogu s drugim da viđam te» bio ključ za mengele sete koja me je tih dana uzimala pod svoje i besomučno stezala u predelu grudnog koša i grla.

Orkestarski klavijaturista bio je vezista i radio je u garnizonskoj telegfonskoj centrali, pa će mi kasnije dati tajnu šifru pomoću koje ču moći da iz svoje ordinacije, lupkanjem po dugmićima na koje naleže telefonska slušalica, ukoliko kuckam odrećenim redom i ritmom, dobijem karakteristični izlazni signal bip – biiiip, posle koga ću moći da pozovem bilo koga u Beogradu i da razgovaram koliko god hoću.

Kad bih muzičarima iz orkestra dao neophodnu instrukciju da se prosviravaju samo pesme sa programskog spiska, a da se ne zajebavaju mnogo sa onim što je njima po volji, mogao sam da se povućem u svoje odaje, okružen harmonijom Eriha fon Denikena, Mome Kapora, Mire Alečković, Prežihova Voranca, Tibora Sekelja, Edvarda Kardelja i mnogih drugih velikana pisane reči i naučne misli.

Jednoga dana, dok u popodnevnim satima budem čitao Tomasa Mana, uhvatiće me paničan strah od života i od smrti, uzrokovan osećajem da nikada fakultet neću završiti, da ću razočarati rođenu majku i da će se dokazati da sam potpuno bezvredan kao ličnost. Tog trenutka, sve knjige koje sam izvadio iz polica i štekovao samo za svoje sebične potrebe, vratiću tamo gde će biti dostipne i ostalim čitaocima, a umesto njih uzeću u šake «Hirurgiju» Bukurova i saradnika. To će mi biti jedino štivo za naredni period, tako sam čvrsto odlučio. Nastupiće vreme besomučnog učenja, praćenog krvničkim podvlačenjem teksta obimnog udžbenika.

Ispostaviće se da Karać Novica, koji se u međuvremenu vratio iz Zenice, lepo raspoložen, ima u svom vlasništvu kasetofon i u njemu kasetu sa snimljenom pesmom Big Log, Roberta Planta. Nju ću tada prvi put čuti kao neko ko nije bio revnosni pratilac Plantovog solističkog opusa. Pa će mi se pesma dopasti, a Karać Novica biće ljubazan da mi je pusti kad god ga budem zamolio, i bez potrebe da mu objašnjavam koliko struktura muzičkih harmonija utiće pozitivno na reparaciju mojih netom istrošenih vojničkih nervnih ćelija.

 

 

 

 



Komentari (118)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

freehand freehand 10:40 02.10.2012

Re: члан библиотеке

у сваком случају пуно заблуда као ЈНА чак ПЕТА сила на свету, одмах после, Америке, Русије, не знам кога још и Ирака(Садамовог) хахахахах, да, да, ту смо негде били... али у младим извиђачима :)



Ovo "Ne znam koga još" ti je još i najpametnije u komentaru.
zack2jack zack2jack 16:48 02.10.2012

Re: члан библиотеке

freehand
:)Ovo "Ne znam koga još" ti je još i najpametnije u komentaru.


а ти му сервисираш одговоре?

жив био !
freehand freehand 19:33 02.10.2012

Re: члан библиотеке

zack2jack
freehand
:)Ovo "Ne znam koga još" ti je još i najpametnije u komentaru.


а ти му сервисираш одговоре?

жив био !

Kome to servisiram odgovore?
Dragi Džeče: ja zaista nemam ništa protiv tebe, kao ni bilo kog kolege na blogu. Samo me neznanje kombinovano sa arogancijom iritira toliko da ne izdržim i ne odgovorim.
Dakle, priča tih što su se ufali glasila je da je JNA bila četvrta vojna sila u Evropi. Pred sebe su puštali SSSR, Britaniju i Francusku. Špance, Talijane i Poljake tretirali su kao drugu ligu.
Ali, čak je i njima svet bio malo poširok pojam.
Mada, ako je Crna Gora mogla toliko u ratu sa Japanom da bude...
maksa83 maksa83 19:53 02.10.2012

Re: члан библиотеке

Dragi Džeče

I'm Zack!



(Jedan od top 10 filmova svih vremena, IMO.)
zack2jack zack2jack 19:56 02.10.2012

Re: члан библиотеке

freehand

zack2jack

freehand:)Ovo "Ne znam koga još" ti je još i najpametnije u komentaru.а ти му сервисираш одговоре?жив био !Kome to servisiram odgovore?Dragi Džeče: ja zaista nemam ništa protiv tebe, kao ni bilo kog kolege na blogu. Samo me neznanje kombinovano sa arogancijom iritira toliko da ne izdržim i ne odgovorim.Dakle, priča tih što su se ufali glasila je da je JNA bila četvrta vojna sila u Evropi. Pred sebe su puštali SSSR, Britaniju i Francusku. Špance, Talijane i Poljake tretirali su kao drugu ligu.Ali, čak je i njima svet bio malo poširok pojam. Mada, ako je Crna Gora mogla toliko u ratu sa Japanom da bude...


ово "Драги Џече" је скроз у Крстићевом фазону :)
Немам ни ја ништа против тебе, све је то само прича и ништа више... Проблеми чекају напољу, ван екрана!
Све најбоље!
freehand freehand 20:05 02.10.2012

Re: члан библиотеке

(Jedan od top 10 filmova svih vremena, IMO.)

Meni među 50, ali ono učenje engleskog je dostojno legende:
Aj skrima, ju skrima, vi ol skrima for ajs krima...
maksa83 maksa83 20:57 02.10.2012

Re: члан библиотеке

Meni među 50, ali ono učenje engleskog je dostojno legende:

Ok, 25, evo ruka i moj prenos. Ja ne znam koji mi je komad tog filma najomiljeniji.
freehand freehand 21:00 02.10.2012

Re: члан библиотеке

maksa83
Meni među 50, ali ono učenje engleskog je dostojno legende:

Ok, 25, evo ruka i moj prenos. Ja ne znam koji mi je komad tog filma najomiljeniji.


zack2jack zack2jack 21:01 02.10.2012

Re: члан библиотеке

maksa83
Dragi DžečeI'm Zack!
(Jedan od top 10 filmova svih vremena, IMO.)


ах тенк ју, баз оф ту ју ту :)
Unfuckable Unfuckable 05:11 02.10.2012

ijoijoijoooj...ljudijelitomoguče

mlađani unfuckable je manirom iskusnog strelca sproveo loptu kroz šumu nogu iza leđa nemoćnog golmana
Zakivam

(100)
predatortz predatortz 07:30 02.10.2012

Re: ijoijoijoooj...ljudijelitomoguče

Unfuckable
mlađani unfuckable je manirom iskusnog strelca sproveo loptu kroz šumu nogu iza leđa nemoćnog golmana
Zakivam

(100)



Sram da te bude! Zajebavaš se na blogu o JNA!
tom tom 09:01 02.10.2012

(trol) heh,

baš čitam biografiju Cepelina. Ovu pesmu sam hiljadu puta čuo, a pojma nisam imao da je Plant-ova :)

A tekst je sjajan!
Kraja Kraja 13:10 02.10.2012

...hvala...

...na calexicu...
...skinem 13 dostupnih albuma...
...vec sam treci dan intravenski na istom...
...kakav kristalni penicillin....
muaddib92 muaddib92 17:34 02.10.2012

Некоме можда архаично - али..

.. само Ви, Небојша, наставите са писањем своје војничке хронике. Има нас довољно којима се допада, о томе сведочи и читаност блога.
До сада сам успешно одолевао искушењу да изнесем и своја присећања - а и сада само најкраће: као водника стажисту у приштинском гарнизону ме снашло сачињавање огласне табле, а у поводу Титове смрти.
Прошло је сасвим ОК, мада се са мало језе присећам оних претходних тутњава тенкова који су ноћу ишли ка бугарској граници - тачно смо знали да му се стање погоршало.
Било, прошло - далеко су ми лепша Ваша сећања из времена које је деловало благотворније, а да нисмо ни слутили шта нам се тек спрема.
И да додам, аконто песама, мени била одувек најузбудљивија она за коју се после испоставило да је руског порекла:

Nebojsa Krstic Nebojsa Krstic 17:42 02.10.2012

Re: Некоме можда архаично - али..

До сада сам успешно одолевао искушењу да изнесем и своја присећања - а и сада само најкраће: као водника стажисту у приштинском гарнизону ме снашло сачињавање огласне табле, а у поводу Титове смрти.

Da...u moje vreme umro je Enver Hodža...ali ne da se porediti.
predatortz predatortz 17:49 02.10.2012

Re: Некоме можда архаично - али..

Nebojsa Krstic
До сада сам успешно одолевао искушењу да изнесем и своја присећања - а и сада само најкраће: као водника стажисту у приштинском гарнизону ме снашло сачињавање огласне табле, а у поводу Титове смрти.

Da...u moje vreme umro je Enver Hodža...ali ne da se porediti.


Elem, ja sam imao 'sreću' da vojsku služim za vreme velikih albanskih demonstracija, u proleće '89.



Rokenrol!
muaddib92 muaddib92 18:14 02.10.2012

Re: Некоме можда архаично - али..

Када си већ начео ту тему, прве значајне шиптарске демонстрације су биле новембра 1968-ме, када Приштина уопште није ни имала гарнизон, већ су довели тенкове из Скопља.
Следеће, најгоре, догодиле су се марта и новембра 1981-ве, лешеве су налазили и у контејнерима за ђубре, тадашњи пријатељи су ме звали телефоном и слушао сам директан аудио пренос рафалне паљбе - али то је, тада, заташкао командант Стане (Доланц), такође опеван



Ти си имао своју 'срећу', а после тебе и ини
predatortz predatortz 18:19 02.10.2012

Re: Некоме можда архаично - али..


Ти си имао своју 'срећу', а после тебе и ини


Moja 'sreća' se malo odužila...

Posle kraće pauze ( septembar '89.-februar 92.) ponovo sam uskočio u uniformu. Skinuo sam je 1.juna 1996.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana