Kako je sve poznato. Matrix našeg trenutka. U Briselu sastanak Pontifex maximusa i „Prihvatljivog krvoloka“. A vidi čuda, na „Prvoj“ Radoš Bajić sa porodicom priča o pomirenju srpskog naroda kroz istinite činjenice interpretirane kroz izmišljene pojedince. Na kraju emisije poruka prihvatljivim Hrvatima. Arsen Dedić i „O mladosti“. Nostalgija koja uvek prolazi u narodu koji „lako zaboravlja i nikada ne prašta“. Kuda ovo dalje vodi?
Proračuni „onih koji ih prave“ govore da će ova vlast uraditi ono što je prethodna započela. Naravno mora joj se dati prostor da diše. Ono što me više kopka je, koliko će dozvoliti ovoj vlasti da se razmahne. Kontrolni faktor iz „Ujedinjenih robovlasnika Srbije“ za sada dobro radi posao. Uspevaju da stvore „perpetum mobile“ ishrane državnog parazita, koji nevešto nazivamo birokratija. Sve fekalije poreske politike koje su izbacili iz svog rektuma tokom godina na vlasti, uspevaju sa osmehom da vrate kroz sopsteveni „labium lumen“. Savršenstvo!
Lažni proroci srpskog poštenje tamburaju o nepoštenoj privatizaciji. Pa gospodo i drage mi gospođe i gospođice, kako može privatizacija bilo koje vrste da bude poštena. Manjkavost znanja se uvek nadomesti suviškom emocija. Ko malo poznaje teoriju svojine, zna da čime nešto prelazi iz ruke u ruku mora da ili umanji ili uveća svoju vrednost. Svako naknadno saznanje o gubitku nečega što jeste bilo ili se mislilo da je bilo naše, izaziva erupciju negativnih emocija. Svako ko prati zakone, koji se donose u Skupštini, zna da nazad nema i da je retorika tipa „hapsićemo, prevare veka, ko je srpski Sanader“ predstavljaju mađioničarski trik odvlačenja pažnje od suštine.
Suština je da „tajfuni“ srpskog biznisa žele da zadrže ovakvo stanje. Njima treba bulumenta sporadičnih političkih marginalaca, koji puneći svoju sujete o sopstvenoj istorijskoj veličini omogućavaju da se bitange bogate. U Srbiji, oni koji mogu, nemaju želju da promene stanje. Nije se stvorila nova generacija „tajfuna“ koji imaju viziju. Ovi „tajfuni“ su prevaziđeni u istorijskom smislu ali su jako žilavi jer energiju izvlače na istorijskim zabludama utkanim kroz našu mitologiju.
Verujem da postoje „mladi tajfuni“ sa vizijom. Oni za razliku od ovi starih znaju da „kravu koju misliš musti, treba i hraniti“. Šta nam je bog, ili kako agnsotici kažu, sudbina podarili, moramo znati nositi, pa makar pripadali stadu ill „tajfunima“.