... ostalo je nas par, njenih siročića.
Ugasila se. Ako pokušate da odete na site, dobićete poruku da je u fazi izrade. Na FB stranici postuju uglavnom oni koji bi da izreklamiraju neki svoj proizvod ili site.
Pomalo me zabolelo. Ja sam bila 002. I bila sam tako ponosna na to naše nešto što je napravljeno ni iz čega. Na bunt, na prvi put ispričane priče, na činjenicu da smo makar malo pomerili stvari sa nivoa emotivnih pričica o najsrećnijem danu u životu i horor dogodovština kojima obiluje naša nesrećna štampa. Jer jedno vreme zaista se o problemima u porodilištima razgovaralo na jednom racionalnom nivou. Pokušali smo da problem ponašanja osoblja u porodilištima, problem manjka sredstava i ljudskosti, problem korupcije i nezainteresovanosti, ako ne rešimo, onda bar izvučemo na svetlost dana. Iako je medijska pažnja jedno kratko vreme bila velika, na kraju se, valjda zbog odsustva senzacionalizma, duboke tuge&nesreće ili sreće neopisive (mada novine preferiraju prvo) okrenula nečemu drugom. Daleko od toga da krivim medije, ali mi lično iskustvo sa njima ovim povoodm pokazalo da bez upiranja prstom, teških optužbi nekog lično i mnogo patetike vaša priča nema šansu. Ili će je oni već doterati po volji.
Zašto smo dozvolile da se priča ovako završi? Zato što volonterski takvu stvar nije moguće sprovesti. Država, Ministarstvo, mediji, nevladin sektor, a posebno organizacije koje se bave zaštitom prava žena i dece nisu imali volje/želje/interesa da se ovom pričom bave na adekvatan način. Iako su neke ideje zaživele do suštinske promene nije došlo.
Tri godine posle prve posete porodilištu imala sam i drugu. Taman da uporedim i vidim koliko se ništa promenilo nije. Korupcija i dalje cveta. Ukoliko nemate vezu i niste nikog potplatili velika je verovatnoća da će se svojski truditi da vas preplaše dovoljno da u poslednjem trenutku nekome nešto ponudite. Npr. da vas potpuno bez ikakvog razloga pošalju da malo odležite na odeljenju visoko rizične trudnoće gde vam neće uraditi ni jedan pregled koji nisu mogli i ambulantno da urade. Veza naravno neće doći da vas posle porođaja obiđe, da vam kaže zašto vam je dete u inkubatoru i sl. Sestre sa laktacije i dalje lakonski govore – Masirajte, dobro je to! I teraju prvorotke u ludilo.
Moje lično iskustvo bilo je više nego dobro. Porodio me divan čovek, kojeg sam videla prvi put u životu i koji je sa mnom razgovarao kao sa razumnim bićem. Od momenta kad su mi sina doneli više mi apsolutno nije trebala ničija pomoć u bilo čemu. To je u velikoj meri presudilo u korist pozitivnog utiska. Samo mi je bilo žao onih drugih... Što su ih veze ostavile da se maltretiraju satima i satima, što im niko ništa ne govori, a deca su im negde tamo. Što ih grudi bole, muče se, a niko im ne pomaže.
I sada imamo Bitku za porodilišta. Poštujem. Bitku za bebe sam smatrala najpametnijom akcijom ikada sprovedenom ovde. Samo imam utisak da je negde promašen cilj. Istina, potrebni su novi aparati, kreveti, posteljina, UZ, CTG, sve treba. Ali pre svega treba imati LJUDE. Nije najveći problem zdravstva pokvaren CTG već pokvaren čovek koji će taj CTG koji ne radi priključiti na neku bez veze (porađaš se kao poslednja ciganka!) a onaj koji radi dobiće porodilja koje je nečija i koja je nekom platila. Da bi ova Bitka bila uspešnija nego ona koju je Majka Hrabrost vodila mora da se promeni fokus. Porođaj je za roditelje emotivni događaj. Za sve ostale to mora biti jedan društveni fenomen čije ekonomske, zdravstvene i sve druge implikacije moraju biti jasno definisane. Pri tom mislim na sve ono o čemu smo toliko trubili – ponašanje osoblja, adekvatna oprema, prava i obaveze pacijenata i lekara. Nemamo ništa od toga što ronimo suze nad nekom pričom čiji bismo kraj voleli da nismo saznali, niti da se zagrcnjavamo u radosnicama. Ono što je ostalo potpuno nedovršeno i na čemu se mora insistirati – prisustvo oca (ili druge izabrane osobe), adekvatna obuka za dojenje, psiho-fizička priprema za porođaj, dostupnost epiduralne anestezije. Ja se nadam da autori projekta Bitka za porodilišta, kao ni mame koje šalju svoje priče na konkurs neće pogrešno shvatiti ovaj post. Samo mislim da emocije u ovoj priči ne igraju nikakvu ulogu. Ako hoćemo da popravimo moramo biti racionalni. I u uporni. Najveći neprijatelji porodilišta su u njima – korpucija i nezaiteresovanost, s vezom i bezbeveze.
Na prvi porođaj otišla sam bez veze. Prošla sam, kako sam prošla, to je priča za sebe. Bez obzira na sve, na drugi sam otišla isto. Ne mogu da ponižavam ni sebe, ni svoje dete na taj način. Neću da taj trenutak prljam nečijom pohlepom i neljudskošću.
I da, ovaj post je emotivniji nego što bi trebalo da bude.