Pre neki dan, televizor je konstantno upaljen, moj sin je to nasledio od babe, moje majke, u nekom filmu zakačim skoro sam kraj. Dve budaletine, šalabajzeri, mudroseri, šumideri...i jedan od njih kaže onom drugom: Kako ono reče Konfučije, život je sranje a onda umreš. Upiš'o sam se od smeha! Posle mi sin kaže da je bilo još: I onda si duuuuugo mrtav...
Tja! Prođe ovih nekoliko dana a meni to u glavi i nešto se mislim: Okreni, obrni, ima tu nečega!
Da mi je život sranje, bar dvaesepet godina unazad, sranje je! Jednom, ima tome nešto više od šest godina, sam skoro umro, umreću svakako a ka'ću, ne zna se ali je sigurica...uostalom svi ćemo! DakleM! Život može biti sranje, dužeg ili kraćeg trajanja a onda umreš. Ipak! Ne može ceo život biti sranje, ono za umiranje...to je aksiom i neću više o njemu ili MU. Postavih tezu i sam odgovaram. Čak i u tih past dvaespet godina, smestilo se vazdan lijepih i srećnih događaja i situacija, ljubavi, pažnje, druženja, putovanja, izložbi, mojih i izložbi drugih, pročitanih knjiga, odgledanih filmova, novih poznanstava, iznenadnih dobijanja love, ne enormno, ne, nego onako...pomogne ti u trenutku, pa onda Sajmovi knjiga, pa blogo i ostale žuraje.... Kad tako pogledam, osmotrim, prisetim se...nije (mi) život baš 100% sranje!
A dobri i pošteni Konfučije? Dal' bi se nasmejao grohotom ili bi ignore ovo budalesanje? Možda bi kao čovek širokih vidika, razložio tvrdnju i poučio šumidere da i jesu i nisu u pravu. Buda bi se verovatno složio s tvrdnjom ovih ispražnjenih umova a u Japanu bi tvrdnju možda proglasili Zen kōan-om. Moj dragi Lao Ce bi se usprotivio isturivši TAO kao dokaz da je život put! Na poturenu mu činjenicu da se na tom putu često moraju zaobilaziti govna i balege, odmahnuo bi rukom, kao, podrazumevajuće je. Ostale religijske velkane neću pominjati iz samo meni znanih razloga!
I na kraju, kod mene ne važi princip: Ko drukčije kaže, kleveće i laže, ne, široko vam polje.