Autor: Rodoljub Šabić
„Šabić je valjda pravnik. Kao takav trebao bi da zna da se „Uputstvo o izradi i objavljivanju Informatora o radu državnog organa" ne odnosi na fakultete, pogotovo na privatne koji nisu državni organi. A da informatori treba da postoje, sigurno treba".
Ovaj komentar koji je na veb sajtu B92 povodom vesti o jučerašnjoj akciji Poverenika za informacije, ostavio građanin koji se potpisao kao „Upućeni".
Da odmah kažem, ne zameram „Upućenom" ništa. Njegov komentar, sa stanovišta kod nas omiljenog „zdravo-razumskog" metoda u pristupanju problemima, je „logičan". Ipak, budući da bi se lako moglo desiti da ne ostane usamljen, da bude još onih koji će hteti da ukažu na „neupućenost" Poverenika možda nije suvišno podsetiti na neke stvari.
Akcija Poverenika za informacije o kojoj je reč je zapravo upozorenje koje je upućeno na adrese svih visokoškolskih ustanova (preko 220) u kome se ukazuje na obaveze u vezi sa proaktivnim objavljivanjem informacija o radu. Poverenik je upozorio da sve ove ustanove, po Zakonu o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja, a u skladu sa Uputstvom o izradi i objavljivanju Informatora o radu državnog organa, imaju obavezu objavljivanja Informatora o radu na svojim elektronskim prezentacijama i da je propuštanje te obaveze zakonom predviđen, kažnjiv prekršaj. Ocenio je trenutno stanje sa Informatorima o radu univerzitetskih ustanova kao poražavajuće (objavljene informatore ima manje od deset fakulteta, a Povereniku je protiv univerziteta, fakulteta ili visokih škola, izjavljeno oko tri stotine žalbi zbog uskraćivanja informacija, koje su uglavnom trebale biti objavljene u Informatoru) i pozvao dekane odnosno direktore ovih ustanova da bez odlaganja pristupe izvršavanju navedenih zakonskih obaveza.
Može li nešto s ovim u vezi biti problem?
Član 39. Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja predviđa obavezu „državnih organa" da izrađuju Informatore o radu, a član 40. da Poverenik izdaje Uputstvo po kome se izrađuje i objavljuje Informator o radu „državnog organa".
Može li ovo „državnog organa" da izazove dilemu? Može zaista, kod laika pogotovo. U svakodnevni, konvencijalni pojam „državnog organa" teško se uklapa - fakultet. I državni a pogotovo privatni. Zbog toga treba podsetiti na to da po slovu i smislu samog Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja pojam državni organ ima šire značenje od konvencionalnog. U članu 3. koji definiše organe javne vlasti stoji:
Organ javne vlasti (u daljem tekstu: organ vlasti) u smislu ovog zakona jeste:
1) državni organ, organ teritorijalne autonomije, organ lokalne samouprave, kao i organizacija kojoj je povereno vršenje javnih ovlašćenja (u daljem tekstu: državni organ);
2) pravno lice koje osniva ili finansira u celini, odnosno u pretežnom delu državni organ.
Dakle, Zakon razlikuje dve kategorije - „organ vlasti" i „državni organ". A „državni organ" se, u smislu ovog zakona, „postaje" i po osnovu činjenice da se raspolaže poverenim javnim ovlašćenjima. Budući da nema spora da su fakultetima, svim, pa i privatnim zakonom poverena značajna javna ovlašćenja, tu bi, s pravnim argumentima, mogli da se zaustavimo.
Ali zapravo bi pravo i mogli i trebali da sasvim ostavimo po strani. Jer, čak i da objavljivanje Informatora nije formalna obaveza, a neobjavljivanje kažnjiv prekršaj, visokoškolske ustanove bi trebale da ulože maksimalan napor da se postojeći odnos prema javnosti u radu promeni. Zar brže, kvalitetnije i ažurnije objavljivanje informacija o radu, a pogotovo o raspolaganju javnim i studentskim novcem i resursima, nije najbolji način da visokoškolske ustanove daju doprinos i afirmaciji ideje transparentnosti kao efikasnog mehanizma za borbu protiv korupcije na svim nivoima, i sopstvenom ugledu i autoritetu?
Ili kako i „upućeni" sa punim uverenjem kaže - „A da informatori treba da postoje, sigurno treba."