Mora biti da širom današnjeg sveta postoje ljudi koji, odbijajući da prihvate da u vasioni nema pravde, prizivaju pomoć svojih bogova protiv Amerike, one Amerke koja sebe stavlja izvan domašaja međunarodnog prava. Ako se bogovi ne odazovu danas ili sutra, govore u sebi ti molioci, možda će se ipak prenuti i nešto učiniti kroz dve ili tri generacije. I tako se njihova molba prakrično pretvara u kletvu: neka sećanje na zlo koje nam je učinjeno nikad ne izbledi, neka kazna stigne zlotvora kroz naraštaje koji će tek doći.
U jednoj knjizi o drevnoj grčkoj religiji, esej autora iz Lajdena po imenu Versnel posvećen je izvesnom broju ispisanih olovnih pločica otkrivenih u hramovima antičkog sveta. Kako se ovim pločicama priziva božja pomoć u ispravljanjeu neke nepravde nanesene moliocu, Versnel ih naziva «kletvene pločice».
Jedna kletvena pločica, četvrti vek pre Hrista, ostavljena u Serapisovom hramu
: ....Onako kako on nanese nepravdu meni i mojoj deci, tako neka Serapis i bogovi učine da njega ne sahrane rođena deca te da ni on sam ne mogne sahraniti svoje roditelje. Dokle god ova moja optužba protiv njega ovde leži, neka ga najcrnje muke snalaze, kako na kopnu tako i na moru...
Prokletstvo oživljava u trenutku kad moćan čovek zastane i u sebi kaže, Ljudi govore, ako počinim ovo delo, da ćemo ja i moj rod biti prokleti – da li da nastavim ovim putem? A onda sam sebi odgovori, Pih! Bogovi ne postoje, ne postoji nikakvo prokletstvo!
Taj bezbožnik navlači prokletstvo na sebe i na svoje potomke; a potomci, za uzvrat, proklinju njegovo ime.
Mladi Nemci negoduju: Mi nismo okrvavili ruke, pa zašto nas onda gledaju kao naciste i ubice? Odgovor: Zato što ste imali tu nesreću da budete unuci svjih dedova; zato što nosite prokletstvo.
„Tragična krivica“, piše Žan-Pjer Vernan, „oblikuje se kroz trajni sukob između drevnog religijskog koncepta kao obesvećenja pripisivanog čitavom jednom rodu i neumitno prenošenom s kolena na koleno..., i novog koncepta usvojenog u pravosuđu gde se krivac definiše kao privatno lice koje je, delujući bez prinude, svesno izabralo da počini zločin.“
.....................
U gornjem tekstu ni jedna jedina reč, naravno, nije moja. Ne umem ja tako lepo i jezgovito da pišem. Citirao sam Nobelovca Džona Maksvela Kucija: Dnevnik loše godine, Paideia, Beograd, 2008, str. 51 – 55. Zašto baš na današnji dan, kada je NATO alijansa pre 14 godina započela svoj krvavi pir nad Srbijom, razmišljam o kletvenim pločicama iz Serapisovog hrama u antičkoj Grčkoj, a koje nam dočarava Kuci, nije teško zaključiti. Kad bih bio u prilici da u tom hramu ostavim samo dve „kletvene pločice“ jedna bi bila za Tonija Blera, a druga za Bila Klintona. Sadržaj kletvi bi bio iidentičan onom koji je, u svom bolu, smislila već citirana Artemizija: " Onako kako on nanese nepravdu meni i mojoj deci, tako neka Serapis i bogovi učine da njega ne sahrane rođena deca te da ni on sam ne mogne sahraniti svoje roditelje. Dokle god ova moja optužba protiv njega ovde leži, neka ga najcrnje muke snalaze, kako na kopnu tako i na moru..." , a možda bi bilo dovoljno samo citirati Kucija: "Neka kazna stigne zlotvora kroz naraštaje koji će tek doći."