Nisam neki veliki stručnjak za Bibliju, ali koliko god sam je čitao nisam nigde eksplicitno naišao na zabranu vršenja abortusa. Ima pasusa u starom zavetu koji govore o propisanoj istoj kazni za onoga ko ubije i onoga ko izazove smrt deteta u utrobi (Druga Mojsijeva knjiga 21:22-25). Za hrišćanina, abortus nije pitanje o kome žena ima pravo da odlučuje. To je pitanje života i smrti jednog ljudskog bića koje je stvoreno na sliku Božiju (Prva Mojsijeva 1:26-27; 9:6).
Antropološka istraživanja su pokazala da je abortus bio široko rasprostranjen u drevnim i predindustrijskim društvima u celom svetu i u svojim istorijskim periodima. U zapadnoj civilizaciji, pre pojave hrišćanstva, Grci i Rimljani su abortus smatrali prihvatljivim u ranim fazama trudnoće.
U različitim kulturama postoji nekoliko vekova bogata istorija žena koje su pomagale drugim ženama da prekinu neželjenu trudnoću. Sve do 1800. godine a i kasnije, žene isceliteljke iz Zapadne Evrope i Amerike obavljale su abortuse i tome obučavale druge žene, bez zakonskih zabrana.
U drugim delovima sveta, žene obučene za izvršavanje abortusa i dalje sprovode svoju praksu, uprkos širenju institucionalizovane medicine. Na Tajlandu, Maleziji i Filipinima abortus se po selima i dalje obavlja starom tehnikom masaže.
Od ranih početaka, hrišćanstvo je abortus smatralo grehom, iako crkva ni tada nije imala jasno stanovište kada fetus postaje “ličnost”. U prvih nekoliko vekova, abortus je smatran grehom protiv crkvenih kanona, jer je bio povezan sa seksualnim odnosima - nije bio greh “ubistva”. Engleski zakoni su dozvoljavali abortus sve do 20. nedelje trudnoće, tj. do trenutka kada žena oseti pokrete ploda u stomaku. Države nisu zabranjivale abortus sve do 19. veka.
Kada je sredinom 19. veka papa Pie IV proglasio ekskomunikaciju za sve žene koje su imale abortus bez obzira na starost trudnoće, abortus postaje greh i zločin. Tome doprinose humanističke reforme sredinom 19. veka koje se zalažu za krivično kažnjavanje abortusa, jer u to vreme je abortus bio opasna procedura sa primitivnim metodama, malo antiseptika i visokom stopom smrtnosti. Ipak, to nije bio jedini razlog, jer drugi hirurški zahvati koji su bili podjednako rizični smatrani su neophodnima za ljudsko zdravlje i nisu zabranjivani. Gorka “zaštita" žena od opasnih abortusa, bio je u stvari, samo jedan od načina da se nad ženama uspostavi kontrola, da se one ograniče na ulogu majke koja se posvećuje rađanju dece. U isto vreme, muškarci lekari su sve više zaposedali prostor lekarske profesije vršeći kontrolu nad njom. Babice koje su porađale žene i pomagale im da se oslobode neželjene trudnoće, predstavljale su pretnju njihovoj ekonomskoj i socijalnoj moći.
Takođe, u 19. veku mnoge države su bile zainteresovane za porast populacije i razvoj industrije, kao i širenje teritorija, a za takve ciljeve je bila potrebna nova radna snaga.
Tada, a i danas, zakonska zabrana abortusa nikada nije uticala na njegovo ilegalno izvođenje. Žene koje bi donele odluku da prekinu trudnoću uvek su nalazile načina da to i ostvare. Ponekad su im na raspolaganju bila veoma opasne i smrtonosna rešenja, od upotrebe igala za pletenje ili vešalica za odeću, do uzimanja jakih lekova i hemikalija.
Do danas, pitanje abortusa i rađanja dece ostalo je i pitanje državnog interesa. Pravo žena da odlučuju o abortusu i rađanju dece mora se posmatrati kroz prizmu reproduktivnih sloboda, unutar problematike ženskih ljudskih prava.
http://www.gotquestions.org/Srpski/abortus.html
http://www.womenngo.org.rs/sajt/sajt/izdanja/autonomni_zenski_centar/nasa_tela_mi/abortus.htm