Pre neki dan sam napisala da je život divan, kao vreo puding u ustima. Danas bih ga izvadila iz usta, stavila na duboko zamrzavanje, pa onda vratila u usta. Isto bih učinila i onoj rulji koja struže Beograd i Novi Sad, očarana svojom snagom, nesvesna svoga neznanja. Sigurna sam da ništa ne znaju o Kosovu niti o nedavnoj istoriji Srbije u svetlu pogrešnih odluka i zloupotreba, da vide crno-beli svet, u kojem doniniraju tribine i kafanski stolovi, uopšte ih nije briga za narod sa Kosova, a blage predstave nemaju o tome šta znači pregovorački sto, naročito onaj između čijih se pregovaračkih strana prosulo više debelih, čeličnih cevi. Kroz jednu teče politika Slobodana Miloševića, kroz drugu neka amorfna masa, kroz treću odzvanja raspevani "Naboko" iz Irana, kroz četvrtu cvrči ruski gas, koji je dosad punio većinu cevi u Evropi, zbog čega Rusija tako zdušno podržava jedinstvenu Srbiju kroz čije Kosovo neće ići iranski gas...Možda to i jesu teorije zavere, ali se neki ljudi barem trude da shvate šta je sve stajalo na tom pregovaračkom stolu, i koja je cev pukla. Prva. A onda ovi huligani idu pa brane Srpsko Kosovo kamenicama po izlozima svojih gradova. Mlada inteligencija.
Za to vreme, Novi Sad grca za osmoro mladih studenata, koji su se jedno veče spremili, javili se svojima, i otišli u "Lounge". Tri su devojke bile naše, studentkinje Fakulteta tehničkih nauka, a dve sa Prirodno-matematičkog. Gledam danas sa nevericom njihove fotografije, gledam bledo lice koleginice koja piše izraze saučešća, ja sastavljam neki poziv medijima za sutrašnju komemoraciju i samo mislim na to kako ne znam da li ću moći sutra njihove roditelje da gledam, i kako se uopšte u oči gledaju ljudi koji sahranjuju dete. Ili dvoje, jer u požaru su nastradali i sestra i brat.
Sestra i brat Mirjana (1985) i Miloš Pekić (1989), Milena Kolundžić (1985) i Branka Saković (1985) sahranjeni su u sredu na Gradskom groblju u Novom Sadu, u prisustvu velikog broja sugrađana, dok su u svojim rodnim mestima sahranjeni Boris Bjekić (1989) iz Veternika, Dušica Kulaš (1985) iz Valjeva i Marija Gavrančić (1985) iz Kikinde, a u utorak je u Savinom selu sahranjen Vladan Dragović (1987), koji je kao osma žrtva preminuo u Kliničkom centru u Novom Sadu. Dan pre sahrane, na Prirodno-matematičkom fakultetu održana je komemoracija nastradalim studentima. Fotografije mladih devojaka na velikoj katedri i slika njihovih roditelja kada su ugledali prepun amfiteatar pun kolega i prijatelja, pomerila je sve presutne za par stepeni, sa kojih se teško vratiti u normalu.
Slučaj, kao što možete videti ovde sve više odmiče. Vlasnik i konobar uhapšeni su, dakle, jer nisu dobili "saglasnost nadležnih inspekcija u prostoru koji je bio stambeni, suprotno odredbama Zakona o zaštiti od požara. Tom prilikom oni nisu poštovali uslove predvidjene zakonskim i podzakonskim aktima i obezbedili mere zaštite od požara", piše u saopštenju policije. Ne vidim kako je moguće da inspekcija to nije ranije utvrdila, i pitam se da li su ih nadležni pronašli kada je trebalo imati fiskalnu kasu i plaćati porez?
Možda sam samo ogorčena, ako grešim, nek nadležni izvinu...