Jutros sam na TV-u gledao direktan prenos u kom su tenkovske granate rušile jednu kuću. Malu. Prizemnu. Ravničarsku. Sličnu našim. Bačvanskim. Ako sam po pitanju preostale ljudskosti i imao nekih iluzija ― poslednja od njih nestala je onog jutra kad su u naš grad počele da stižu izbeglice. Na traktorskim prikolicama, s nešto nameštaja i robom navrat–nanos potrpanom u crne najlonske kese.
Čitavi životi, prošlosti, uspomene, lične istorije bile su spakovane u polupoderane plastične vreće za koje su se ― pogleda sleđenih strahom zbog svega što im se dogodilo, ali i pred jednako neizvesnom sutrašnjicom ― ovi starci, žene i deca grčevito držali.
I nije više važno ni ko je gde rođen, ni ko se kako preziva. Ceo Balkan ujedinjen je njihovom strašnom nesrećom. Posle osamdeset godina zajedničkog življenja jedino što nas sada povezuje su izbeglice kojih ima na svim stranama. Svuda vrvi od ljudi ujedinjenih patnjama koje realno mogu da se osete u vazduhu što ih okružuje. Vazduhu koji dišemo. Kao da je još samo disanje ostalo isto. Jedina veza s prethodnim životima. Gledam te očajnike i plačem kao dete koje se rastaje od jedinog pouzdanog pamćenja koje ima. Najporaznije je što ljudi prolaze gledajući svoja posla. Okreću glave nemo promičući, u strahu da je nesreća prelazna bolest. Nisu tražili pomoć ― pošto im je jasno da ovde ne treba da je očekuju. Oči tih ljudi, ukočene u svojoj bezizražajnosti, nakon što su videle sve što se videti može, samo su nemo zurile kroz nas u jednu strašnu večnost u kojoj više ne postoji nada. Bez straha, očekivanja, niti primesa bilo kakve osude. A mi smo mislili na svoje životiće, kućice, dečicu, krevetiće… Tih dana svako je iznalazio opravdanje da ne bude čovek. U srcu Evrope, na kraju XX veka, u poderane crne najlonske džakove za smeće spakovana je strašna povest o kraju naše civilizacije.
Kao da nam poručuju: Dolazimo niotkud i zaputili smo se nigde. Pravo u srce ništavila.
- Odlomak iz (još neobjavljenog) romana:
Nešto što strašno podseća na život
Prethodno objavljeno:
Mihail Bulgakov i Ana Ahmatova u Subotici
Kako sam obuzet ništavilom - ili priča o Ničem u sedam prizora