U zemlji Srbiji direktor škole je nešto najsličnije bogu na zemlji. Ta veoma udobna zavidna pozicija jednog čoveka u instituciji koja je od značaja za mnogo šta, uvedena je zaslugom nekakvih 250 individua u takozvanoj narodnoj skupštini, ali je to druga i dugačka tema. Ali i bog ume da bude pakostan zajedljivac, u hrišćanstvu bi Job mogao da kaže koju o tome, a u mojoj priči profesor Veljko Čobanski ima baš tu ulogu.
Meni je Čobanski predavao biologiju u vreme kada se IV gimnazija zvala OOUR "25. Maj", i meni je taj čovek ostao u lepom sećanju. Nastranu što me je bilogija zanimala, hmm, koliko i fudbalska liga Novog Zelanda, nas dvojica smo živeli miroljubivu koegzistenciju. Nisam na času smetao, znao sam koliko je bilo potrebno da se ne brukam, a i on nije insistirao na rupama u mom znanju koje su bile ohoho. Sve u svemu čovek na svom mestu.
Kako su godine prolazile i vremena se menjala, 25. maj postade ponovo IV gimnazija, a mom Čobanskom je zasmetalo što se nekakvi učenici drogiraju, i tom činjenicom se drznuo da suoči na roditeljskom subjekte vaspitanje omladine na stranputici. To saznanje je toliko uznemrilo roditelje, koji se požališe onome ko je u IV najsličniji bogu, da ih teško pogađa činjenica da profesor govori ono što deca rade, umesto da se kao uredan prosvetni radnik pravi lud iza barijere "nije moja nadležnost", te Bog odreza otkaz mom Čobanskom, kako to obično biva sa onima koji talasaju baru prosvetnu...
Šest i po godina godina kasnije...
Gospod bog koji je otkaz uručio, vidi vraga, nema komentar. Ma hajde... Direktore, ispao si glup u društvu. Zao, pakostan, kao zlica u bajci. Nešto se slično desilo u OŠ "Branislav Nušić" gde sam igrom sudbine član škoskog odbora i gde je profesor Vlada Milojević dobio otkaz u kafkijanskom procesu pred bogom te škole. Izvesno biće isti ishod.
Veljko, profesore moj, sa srećom u biblioteci. Oderi ih za kintu.
Veljko Čobanski biolog bibliotekar