Autor: Prevarant
Ovaj tekst, inače prevod jednog mog rada koji sam napisala tokom master studija iz kulturološke astronomije i astrologije na Velškom univerzitetu Triniti Sent David u Velikoj Britaniji, predstavlja moj doprinos večerašnoj tribini našeg "Centra za promociju nauke" pod nazivom: "Zašto je horoskop prevara?"
Veliki pozdrav gospodi "naučnicima" kojima nije bilo dovoljno što su u sam naslov tribine stavili uvredu za sve astrologe (zar naslov nije mogao da bude: Ima li istine u horoskopima?), nego su još pride na Fejsbuku izvređali pošten svet koji u astrologiju veruje i njome se bavi, ali ono... sve nazivajući ih lažovima i prevarantima. Ako je to nauka, i ako je jedini način da se ona promoviše tako što će se napadati astrolozi, onda je ona stvarno u teškom problemu, i stvarno joj treba promocija POVRH osnovnoškolske, srednjoškolske i univerzitetske indoktrinacije koja očigledno ne daje nikakve rezultate.
Odgovor na pitanje "Zašto je horoskop prevara?" glasi otprilike kao i odgovor koji je moje dete dalo u školi na pitanje: "Zašto voliš školu?" - "Zato što ja ne volim školu."
Glupo pitanje, glup i odgovor.
Tekst koji postavljam jeste odgovor na jedno potpuno drugačije pitanje: Kako i zašto astrologija tako uporno opstaje u našem savremenom svetu, uprkos gorepomenutoj sistematskoj indokrinaciji trenutno dominantnog pogleda na svet koji je potpuno negira?
Da je to bilo osnovno pitanje tribine, ona bi još i imala smisla. Ovako, svela se na "Sa'ću mi da vi kažemo zašto ste svi vi glupi."
Izem im Centar za promociju nauke!
*******
Raščaranost - Sudbina čovečanstva ili priča moderne?
Koncept raščaranosti sveta prvi je uveo Maks Veber, opisujući je kao sudbinu našeg vremena, odredište na koje ćemo stići putujući stazom naučnog progresa, a zahvaljujući racionalizaciji sveta koji nas okružuje, sve dok ta racionalizacija ne istera osećaj značenja iz njega uz pomoć demitologizacije, demistifikacije i razbožavanja Prirode. Veber objašnjava da je posledica osuđenost čoveka da živi u svetu bez značenja koji upoređuje sa životom u gvozdenom kavezu. Ovu definicija raščaranosti kao procesa naučnici su tumačili na različite načine. Teodor Adorno je, na primer, definiše kao ideologiju, Džejn Benet kao priču moderne, a V. J. Hanegraf kao društveni pritisak.
"Teško je voleti raščarani svet", ističe Benetova, ali pri tome dodaje i da doživljaj očaranosti ne mora biti vezan za verovanje u inteligentni univerzum, da bi potom pokušala ponuditi primere sekularnih trenutaka očaranosti u životu. Džordž Levin takođe govori o neteističkoj očaranosti koju vidi kao način reočaravanja sveta. Oboje nam nude utešan osećaj da potpuna raščaranost i gvozdeni kavez besmislenosti ne moraju biti sudbina našeg vremna.
Postoji još mnogo dokaza da napredak nauke ne mora automatski doneti i definitivno raščaravanje sveta. Hanegraf skreće pažnju na kontinuiranu vitalnost okultnog, zaključujući da to "negira... tezu raščaranosti".
Proučićemo različite definicije očaranosti, raščaranosti kao i fenomene koji su primećeni unutar profesionalnih i amaterskih astronomskih krugova, a sa ciljem da ustanovimo u kojoj meri je tačna ideja savrmenog zapadnog sveta da je kosmos raščaran i lišen bilo kakvog značenja.
Raščaranost, kako je Veber definiše, svodi se na ovladavanje svetom uz pomoć kalkulacije, s obzirom da napredak prirodnih nauka neizbežno vodi odbacivanju svega što je božansko, mitsko i mistično, a čemu se u prošlosti pribegavalo zbog nedostatka boljeg objašnjenja. On tvrdi da su racionalizacija i intelektualizacija način na koji će nas nauka spasiti života divljaka koji nije znao ništa drugo do da se moli duhovima. Veber je krajnje određen kada opisuje ovaj proces, ne ostavljajući prostor nadi da bi svet mogao izbeći racionalizaciju i intelektualizaciju, već smatra da će one neizbežno dovesti do raščaranosti sveta. Učenjake koji smatraju da će nam prirodne nauke poput astronomije, biologije, fizike ili hemije ikada pomoći da otkrijemo značenje univerzuma naziva Velikom decom. Jedino što će se na taj način postići, tvrdi Veber, biće da se univerzum isprazni od bilo kakvog značenja. Stoga je čovek osuđen na prazan život u gvozdenom kavezu sveta bez smisla.
Kako to H. C. Grejsman ističe, posmatranje raščaranosti na ovaj način veoma je razočaravjuće. On smatra da je Vebera romanticizam sprečio da uoči proces pomoću koga raščaranost postaje mitologija i slaže se sa Adornom koji je tu tendenciju prepoznao kada je napisao: "Mitologija sama po sebi pokreće beskrajni proces Prosvetljenja unutar koga iznova, usled neizbežne potrebe, svaki teoretski pogled podleže destruktivnom kriticizmu koji je sam po sebi verovanje - sve dok sam pojam duha, istine i prosvetljenja ne postanu animistička magija." Adorno je čak u tom novom svetu prožetom ideologijom raščaranosti koja se uprla da svet oslobodi demona video demonske karakteristike. Grejsman ide korak dalje te raščaranost i ideologije racionalnosti naziva represivnijima od stare feudalne kosmologije.
S druge strane, A. Kontos ne dovodi u sumnju neizbežnost raščaranog sveta niti njegovu superiornost u odnosu na njegove očarane verzije, ali se ipak trudi da pronađe način da značenje i očaranost postoje unutar njega. On smatra da čak i ako je spoljašnji svet u kome živimo raščaran, unutrašnji svet ljudske duše je reočaran idejama, idealima i vrednostima, kao i da ta dva sveta mogu koegzistirati pošto raščarani svet ni na koji način neće ugasiti reočarano unutrašnje biće. Benetova se slaže s ovakvim pogledom na stvari. Ona ne dovodi u pitanje stvarnost raščaranosti, ali preispituje ideju da očaranost mora biti vezana za božanske, mistične ili mitske elemente. Ona tvrdi da čak i sekularni život može imati očarane trenutke, opisujući ih kao osećaj čudesnosti, ili osećaj zapanjenosti. Ti trenuci dešavaju se zahvaljujući osećaju osobe za estetiku i čak se mogu podsticati.
Mada Levin na sličan način kao i Benetova prihvata realnost i neizbežnost raščaranog sveta, dozvoljavajući očaranosti da u njemu buja, on celu ideju vodi korak dalje predlažući mogućnost očaranosti materijalnim svetom. On tvrdi da znanje koje donosi proučavanje prirode samo po sebi može biti očaravajuće, donoseći osećaj uzbuđenja i čudesnosti usled kompleksnosti našeg okruženja. Kao primer navodi kako Darvin, autor teorije evolucije i jedna od ključnih figura u procesu raščaravanja sveta, nije osećao uznemirenost zbog tvrdnje da su njegovi preci bili životinje, već je to smatrao uzbudljivim.
U pokušaju da shvati prirodu fenomena raščaranosti Hanegraf prvo identifikuje dva faktora koji izgledaju kao ključni elementi očaranog i raščaranog sveta. Prvi je participacija, koncept koji je definisao Levi Brul, a koji za cilj ima objašnjenje načina na koji je čovek u očaranom svetu (koji se često naziva "primitivnim") osećao povezanost sa svime što ga okružuje, do tačke identifikacije s njim. Drugi je koncept instrumentalne uzročnosti, koji predstavlja dominantan način objašnjavanja događaja u raščaranom svetu materijalne uzročnosti. Hanegraf zaključuje da oba koncepta predstavljaju spontanu tendenciju ljudskog uma, kao i da raščaranost ne treba uzeti kao dokaz pobede uzročnosti nad participacijom, već samo kao fenomen koji, sasvim moguće, jeste kratkotrajan. On tvrdi da ne treba uzimati zdravo za gotovo da nauka i racionalnost imaju evolutivnu prednost nad magijom i religijom, koje smatra njihovim glavnim takmacem. Konačno, on daje sopstvenu definiciju raščaranosti koju smatra: "...društvenim pritiskom koji se vrši na ljudska bića kako bi porekli spontanu sklonost participaciji i prihvatili tvrdnje kulturno uspostavljene ideologije shodno kojoj instrumentalna uzročnost predstavlja pogled na svet koji je, zahvaljujući principu racionalnosti, u stanju da objasti sve aspekte stvarnosti."
Hanegraf daje primer ovog procesa upoređujući magiju pre i nakon Prosvetljenja, zaključujući da je zahvaljujući društvenom pritisku uzročne ideologije sama magija prošla kroz proces raščaravanja. On primećuje sklonosti savremenih magova da psihologizuju, individualizuju i ponaučavaju magiju, ne bi li je učinili kompatibilnom sa dominantnom kulturnom ideologijom raščaranog sveta.
Na sličan način R. V. Skribner istražuje kako je došlo do odvajanje magije i religije tokom Reformacije u ranoj modernoj Evropi. Često se to pripisuje procesu racionalizacije, a Skribnerovo mišljenje je da je to za posledicu imalo često zapostavljen procvat alternativnih, popularnih magijskih pokreta. Usled toga on spekuliše da teza o raščaranom svetu neće uspeti još dugo da opstane.
Vilijam H. Svatos govori o načinima na koje je religija preživela raščaravanje sveta zahvaljujući procesu u kome je Bog poistovećen s Razumom, a religija postala stvar ličnog mišljenja. U korenu tog preživljavanja, po njegovom mišljenju, leži deinstitucionalizacija religije koja nije ljude učinila manje religioznim, već je verovanje pomerila od centra ka periferiji. Upravo na periferiji mi danas pronalazimo mnogo naglašeniju popularnu religiju nego što je to bio slučaj u prošlosti, a karakteristika te nove, transformisane religije jeste osećaj ličnog odnosa sa nadčovečanskom silom. Možda najvažnija za njegovo tumačenje raščaranosti jeste tvrdnja da racionalizam nije definicija ljudskog bića, već istorijski pokret.
Bez obzira da li ćemo prihvatiti objašnjenje sekularne očaranosti koju predlažu Kontos, Benetova i Levin, ili objašnjenje da vitalnost okultnih pokreta u savremenom svetu treba sagledati kao živi izvor očaranosti koje predlažu Hanegraf, Skribner i Svatos, nameće se neizbežan zaključak da prisustvo očaranosti predstavlja ne samo stvarnost, već i potrebu savremenog zapadnog sveta. Mada Veberov opis raščaranosti kao dominantnog trenda našeg doba deluje ispravno, njegova tvrdnja da taj proces neizbežno vodi životu u besmislenom gvozdenom kavezu deluje mnogo manje verovatna.
Da li je kosmos nepopravljivo raščaran?
Današnja definicija kosmosa razlikuje se od nekadašnje, ilustrujući uticaj koji je raščaravanje imalo na dominantan pogled na svet. Vebsterov rečnik (Webster's New World Dictionary) kosmos definiše kao grčku reč koja znači "harmonija" ili "uređenost". Međutim, kada uporedimo Platonove opise kosmosa sa današnjim definicijama postaje jasno da su se harmonija i uređenost nekada odnosili na sve što postoji, uključujući ljudska bića, dok u savremenom svetu govorimo o harmoniji i uređenosti bez njih. Enciklopedija Britanika kosmos definiše kao "kompletan fizički univrzum koji se sastoji od svih objekata i fenomena koji se mogu primetiti ili pretpostaviti kao istiniti". Iz ovoga možemo zaključiti da su ljudi koji su nekada bili deo kosmosa sada postali njegovi posmatrači. Kao što to objašnjava Moris Berman, upravo je otuđena svest nauke učinila da sve oko nas postane objekat lišen bilo kakvog značenja, te smo izgubili osećaj da je kosmos mesto pripadanja i umesto toga ga sagledavamo kao nešto odvojeno od nas samih, uvereni da on ne mari za nas. Opisujući isti fenomen Ričard Tarnas govori o pomeranju značenja iz sveta kao celine ka individualnoj osobi, i to smatra proizvodom raščaravanja koje je kosmos ispraznilo od bilo kakve svrhe i značenja.
Proučavajući tu otuđenost ljudskih bića od sopstvenog okruženja mogli bismo poželeti da ustanovimo da li je proces raščaranosti onoliko konačan koliko to Veber tvrdi. Deluje neophodno pokušati pronaći odgovore na neka ključna pitanja: Da li je kosmos stvarno lišen bilo kakvog značenja u savremenom zapadnjačkom svetu? Postoje li bilo kakvi tragovi značenja koje je preživelo u nekoj formi, a koje se odnose na način na koji doživljavaju kosmos? U slučaju da postoje, da li su to ostaci procesa raščaravanja, očaranost na samrti ili novi pokušaji da se pronađe značenje u kosmosu?
U potrazi za mogućim odgovorima deluje prirodno da se okrenemo astronomiji koju Enciklopedija Britanika definiše kao "nauku koja se bavi proučavanjem svih vanzemaljskih objekata i fenomena". Kao što sama definicija kaže, astronomija se bavi posmatranjem onoga što je izvan nas, prigodno opisujući moderan zapadnjački pogled na kosmos, a predstavlja i nauku koja predmet svog proučavanja posmatra na racionalan način, objašnjavajući uočene fenomene uz pomooć kalkulacije koju Veber ističe kao jedno od glavnih alata raščaravanja.
Proučavanje uzorka od 70 brojeva časopisa "Astronomija" (Astronomy), od septembra 1992. do decembra 1994. godine i od januara 1996. do jula 1999. godine, otkrilo je neke zanimljive detalje koji bi mogli voditi pronalaženju odgovora na gore postavljena pitanja. Ovaj časopis izabran je zbog svog tridesetpetogodišnjeg postojanja, što ga čini reprezentativnim promoterom astronomije u zapadnom svetu, ali i zbog toga što je namenjen javnosti koji na astronomiju gleda kao na hobi i ne predstavlja akademsku publikaciju koja je namenjena isključivo profesionalnim astronomima. Časopis "Astronomija" predstavlja samo jedan od načina da se naučni postulati o kosmosu prenesu javnosti. Mada je veći deo sadržaja časopisa posvećen upravo tom cilju, te on obiluje člancima koji za cilj imaju objašnjavanje striktno naučnih činjenica o kosmosu, povremeno u njemu nalazimo svedočanstva astronoma - profesionalaca i amatera - o tome kako doživljavaju nebo koje posmatraju. Upravo ta svedočanstva sadrže najzanimljivije informacije za predmet naše diskusije: obima u kome je svet raščaran.
Reči koje astronomi najčešće upotrebljavaju kako bi opisali doživljaj posmatranja zvezda jesu reči koje Benetova i Levin navode kako bi ilustrovali ono što nazivaju neteističkim ili sekularnim očaravanjem: "čudesno" i "uzbudljivo". Na primer, jedan astronom govori o "čistom uzbuđenju" i "prodornom uzbuđenju", drugo o "uzbuđenju kome nema ravnog", treći o "ogromnom uzbuđenju", četvrti o "čudesnosti i strahopoštovanju", peti o "osećaju čudesnosti", a šesti o "onoj vrsti čudesnosti koja vam dotiče dušu". Međutim, ova svedočanstva o doživljajima ponekad su propraćena i rečima koje su mnogo teističkije prirode, kao što je to slučaj s astronomom koji ne samo da priča o čudesnosti koja mu dotiče dušu, već dodaje da to za njega predstavlja religiozno iskustvo kao i da pod noćnim nebom oseća kako mu Bog saopštava: "Sve što vidiš sam Ja."
Zanimljivo je iskustvo Roberta Vilijamsa, direktora instituta "Space Telescope Science". Prisećajući se prve zaljubljenosti u astronomiju u srednjoj školi, Vilijams tvrdi da je to prestavljalo religiozno iskustvo za njega. Amaterski astronom S. P. Hardidž opisuje kako, dok posmatra zvezde iz Orionovog pojasa i izgovara njihova imena - Alnitak, Alnilam, Mintaka - to za nju predstavlja litiju.
Neki doživljaji podsećaju nas na izgubljeni Platonov kosmos koji je sveobuhvatan, uključujući i nas, kao što je to slučaj s P. Lešakom koji tvrdi da samo noću, kada dopustimo kosmosu da uđe u nas dok ga posmatramo, shvatamo svoj istinski status, dodajući da ga iskustvo navodi da se oseća manje Zemljaninom, a više građaninom Galaksije. Slično tome Sobel opisuje osećaj povezanosti sa svim zvezdama i posmatračima zvezda svih vremena.
R. Evans posvećuje ceo članak odgovoru na pitanje: Zašto posmatrači zvezda ostaju budni celu noć? Među razlozima koje navodi pronalazimo i sledeće: mističnu ljubav prema univerzumu i želju da se povežemo s njim; osećaj da nebesa hrane telo, dušu i um; osećaj da je pojedinac nešto beskrajno veće nego što to telo može da shvati.
Na osnovu nekoliko prikupljenih primera izgleda da postojanje očaranosti u svojoj originalnoj, teističkoj formi, a usred raščaranog konteksta astronomskog posmatranja neba nije tako neverovatna. Ovo bi moglo predstavljati zanimljiv materijal za dalje istraživanje, a sa ciljem da se ustanovi da li su očarana osećanja posmatrača zvezda koji okreću svoje teleskope i dvoglede ka noćnom nebu više sekularne ili teističke/mistične vrste. Mada nam navedeni primeri ne mogu pružiti definitivni odgovor na to pitanje, oni deluju dovoljno ubedljivo kao osnova za zaključak da očaranost nije u potpunosti napustila ljudski doživljaj kosmosa u savremenom zapadnjačkom svetu.
Astronomi ponovo otkrivaju moć očaranosti
Tema koja se iznova javljala u raznim brojevima uzorka časopisa "Astronomija" koji su proučavani, jeste kako motivisati ljude da se uopšte zainteresuju za astronomiju. B. Berman primećuje da je česta greška pokušaj da se obrazuju ljudi koji u stvari žele da ih "drame prirode obore s nogu i da dožive uzbuđenje". Da je to tačno vidimo i iz drugog članka pod nazivom "Kako ih naučiti da mrze astronomiju" u kome se J. Marš priseća razgovora s grupom studenata koji su astronomiju proučavali kao izborni predmet, mada su im glavne studije bile vezane za neka druga naučna područja. Studenti su bili izuzetno razočarani pošto kurs nije ispunio njihova očekivanja. Umesto da nauče kako da "lociraju prelepe stvari na nebu koje viđaju po časopisima", žalili su se Maršu kako su slušali predavanja o izračunavanju orbita, precesije i bavili se sličnim matematičkim zadacima. Kada ih je direktno upitao šta su na kursu naučili, jedan student je odgovorio: "Pa, naučio sam kako da mrzim astronomiju." Taj odgovor su odmah podržali i ostali studenti. Sličan osećaj nalazimo i u priči C. R. Bevridž, profesionalnog astronoma koja je, nakon sticanja master diplome odlučila da ne nastavi doktorske studije, već da umesto toga potpuno odustane od bavljenja astronomijom. Opisala je kako je, dok je gradila karijeru profesionalnog astronoma, posmatranje neba u kome je pre toga tako mnogo uživala, vremenom počelo da se svodi na prikupljanje podataka, njihovo svođenje, pisanje članaka prepunih nerazumljivog astronomskog žargona i prisustvo sastancima.
Dodatne dokaze da se ovaj problem ne treba smatrati malim pronalazimo u novom pokretu unutar naučne zajednice uopšte, a astronomske zajednice posebno, pokretu koji za cilj ima pronalaženje boljih načina da se naučna poruka prenese široj publici. CAP (Communicating Astronomy with th Public) predstavlja odeljenje unutar Međunarodne astronomske unije (IAU - International Astronomical Union) koja je osnovana 1919. godine s misijom da promoviše i čuva nauku astronomije. U njihovoj zbirci sa nekoliko održanih međunarodnih konferencija, pronalazimo brojne zanimljive radove koji predlažu veću upotrebu očaravanja kao sredstva efektivnijeg razgovora sa publikom, a u pokušaju da se promoviše astronomija. Na primer, Gandolfi et al govore o tri motivacione sile koje stoje u korenu uspešnog vođenja planetarijuma: nauka, tehnologija i očaranost. Mada su svesni da se mnogi u naučnim krugovima mršte na ovaj treći "pre-racionalni" način povezivanja s kosmosom, autori tvrde da se korisni i zdravi deo očaranosti može uposliti za promociju astronomije, kao i da se očaravajuća privlačnost "fosila očaranosti", poput astrologije i Novog Doba, mogu iskoristiti u iste svrhe. Još jedan govornik na konfernciji, Ines Rodrigez Hidalgo predlaže astrologiju kao "izvor" koji se može skoristiti za privlačenje pažnje javnosti, kao i sve ostalo što je vezano za magiju i misteriju, nakon čega se mogu predstaviti astronomske činjenice. Nekoliko drugih radova (poput rada Majkla J. Vesta, na primer) predlažu da se inspiracija pronađe u mitovima i legendama o nebu iz različitih kultura, kako bi se ljudi motivisali da se zainteresuju za astronomiju.
Ovih nekoliko svedočenja daju nam dovoljno razloga da zaključimo kako su neki astronomi ponovo otkrili očaranost kao moćno sredstvo motivisanja interesovanja javnosti za noćno nebo, nadajući se pri tome da će se ta zainteresovanost potom pretvoriti u ozbiljnije astronomske studije.
Borba za pravo da se bude očaran
Tehnološki napredak koji je omogućila upravo naučna racionalizacija doprineo je raščaravanju kosmosa na još jedan veoma uočljiv način: svetlosnim zagađenjem. Noćno nebo prepuno zvezda jednostavno više nije onoliko očigledno za ljude koliko je to bilo u dobu pre električne energije. Moderni ljudi su otuđeni od tog direktnog osećaja kosmosa jednostavnim lišavanjem njegovog direktnog prisustva. Međutim, činjenica da noćno nebo nije izgubilo svoju moć da očarava postaje očigledna u retkim prilikama kada se ljudi iznenada nađu u potpunoj tami, bez struje.
M. Čilbnik priseća se takvog iskustva nakon snažnog zemljotresa koji je doveo do nestanka struje u njegovom rodnom gradu, kao i u nekoliko okolnih gradova. On opisuje kako se okupljanje komšija na ulici, nakon što su svi istrčali iz svojih kuća usled straha od novih potresa, pretvorilo u kolektivno posmatranje neba koje je bilo "zapaljeno zvezdama". Bilo je to iskustvo prožeto uzdasima začuđenosti. "Naučili smo da je astronomija za sve, ne samo za naučnu elitu", zaključuje Čibnik.
Odgovornost koju svetlosno zagađenje ima u procesu otuđivanja ljudi od noćnog neba očigledno je i u iskustvu profesionalnog muzičara Rejnoldsa kome je astronomija hobi. Jedne noći iskoračio je iz kombija koji je njegov bend prevozio tokom turneje u sred američke pustinje bez veštačkog svetla. Zapanjila ga je činjenica da, uprkos tome što je bio amaterski astronom, jednostavno nije uspevao da se orjentiše na noćnom nebu, pošto je na njemu bilo previše vidljivih zvezda u poređenju s bilo čime što je pre toga ikad video. Drugi amaterski astronom, Leščak, spremno priznaje da oseća iskušenje da razbije uličnu svetiljku i čak mašta o tome.
Upravo su profesionalni i amaterski astronomi najsvesniji problema svetlosnog zagađenja, te ne čudi to što su među prvima započeli kampanju borbe za pravo na mrak koji će omogućiti noćno posmatranje zvezda. Ovaj pokret raste iz dana u dan i sve je veći broj društava i udruženja koji se osnivaju u skoro svim zapadnim zeljama. Njihovi programi, definicije misija, radovi s konferencija kao i deklaracije jasno ukazuju da da je očaravajući kvalitet noćnog neba jedna od stvari za koju se bore.
Brošura BAA (The British Astronomical Association) koja se odnosi na kampanju za tamno nebo nosi naziv: "Zvezdano, zvezdano nebo - Osvojimo ponovo čudesnost noćnog neba". Uvodni paragraf priseća je jasno vidljivog zvezdanog neba iz doba pre elektrifikacije, napominjući da je ono služilo kao inspiracija religioznim uverenjima, mitovima, poeziji i naučnim ispitivanjima, obezbeđujući stimulans svojom misterioznošću. Nešto kasnije u tekstu napominju da se tom nasleđu možemo vratiti borbom protiv svetlosnog zagađenja.
Deklaracija IDA-e (International Dark Sky Association) sa konferencije održane u Veneciji 2002. godine označava zvezdano nebo kao naš jedini prozor u univerzum i ponovo skreće pažnju na njegov inspirativni kvalitet za kulturu, umetnost, literaturu, filozofiju i religiju. Na istoj konferenciji Dejvid L. Kraford i Rober L. Gent citiraju različite negativne uticaje svetlosnog zagađenja, ubrajajući među njih gubitak noćnog neba koje nas može ispuniti strahopoštovanjem i čudesnošću. Đuliano Romano naglašava da samo prizor nebesa može dotaći dušu na način koji podstiče egzaltirano divljenje, i poziva na čuvanje onoga čemu su nas prethodne civilizacije naučile o odnosu neba i našeg duha. Adriano Favaro zvezde naziva ogledalom duše, pripisujući im moć da nas prekore ili pohvale, baš poput drevnih mitskih bogova. Istovremeno, vezu između zemlje i nega opisuje kao "magičnu".
Izgleda da je osećaj za očaravajući kvalitet neba još uvek prisutan u zapadnom svetu, uprkos tome što ga raščarani kontekst u okviru koga ljudska bića danas žive čini više sećanjem nego direktnim iskustvom. Naizgled raščarani stav ka kosmosu pre deluje kao proizvod manjka prilika da se izložimo mogućnosti da budemo očarani nego kao proizvod nekog direktnog iskustva.
Astrologija - fosil očaranosti?
Ukoliko je proces raščaravanja sudbina našeg vremena i neizbežno nas lišava mističnog i mitskog značenja sveta, očekivali bismo da su drevna verovanja i tradicije koje su se bavile tim očaravajućim kvalitetima vidljivog kosmosa već potpuno izumrle ili makar da su pomerene na margine društva. Jedna tradicija koja iza sebe ima dugu istoriju obezbeđivanja mističnih i mitskih prilika da ljudi sebe i svoj život povežu sa kosmosom jeste astrologija. U savremenom zapadnom svetu skoro da ne postoj dnevne novine koje ne objavljuju astrološke prognoze za 12 sunčevih znakova, dok istovremeno studije koje se bave analizom opsega verovanja populacije u astrologiju dosledno imaju veoma visoke procente. Na primer, Majkls M. de Robertis i Pol A. Delejni izveštavaju o istraživanju koje je obuhvatilo studente nauke i umetnosti na jednom kanadskom koledžu 1991. godine, a koja je pokazala da preko 92% učesnika istraživanja zna u kom je horoskopskom znaku rođen; preko 25% studenata umetnosti i 21% studenata nauke iskoristilo je astrološki savet kao osnovu za bar jednu svesnu odluku u prethodnih godinu dana; među studentima umetnosti 1,9% je u potpunosti, a 45% makar donekle verovalo u astrologiju, dok su isti procenti među studentima nauke iznosili 3,1% i 37%.
Jedno od mogućih objašnjenja ovakvog snažnog statusa astrologije u savremenom svetu može se naći ukoliko povučemo paralelu sa onim što Hanegraf smatra da se desilo magiji, tj. da je magija preživela raščaravanje sveta zahvaljujući tome što je i sama prošla kroz proces raščaravanja, oslobodila se referenci koje su je vezivale za boga i umesto toga prihvatila reference psiholoških i naučnih pojmova. Kratak primer sličnog fenomena u astrologiji bilo bi upoređivanje reference o astrologiji koju je dao Vilijam Lili, astrolog iz 17. veka, definišući je kao "nebesko poznavanje zvezda unutar koga se velika i čudesna dela nevidljivog i sveslavnog Boga jasno vide" sa referencom o astrologiji koja potiče od nekog savremenog astrologa, kao što je to na primer Glen Peri. On smatra da se vrednost astrologije ne nalazi u njenoj moći da predvidi božiju volju, već u "njenoj sposobnosti da otkrije božanske moći koje borave u dubinama svakog ljudskog bića".
Sugestija da je i astrologija sama prošla kroz proces raščaravanja zahteva dalju analizu i proučavanje, ali je svejedno dovoljno verodostojna da se ponudi kao jedno od mogućih objašnjenja za sopstvenu snažnu poziciju u zapadnom savremenom svetu. S obzirom na njenu krajnje merljivu popularnost, teško da se može klasifikovati u kategoriju mrtvih tradicija, kako ukazuje etiketa "fosila očaravanja" koju su dali Gandolfi et al. Možemo reći da bi mnogo tačnije bilo reći da je ona "preživela raščaravanje sveta" i da predstavlja snažan izvor kome se čovečanstvo vraa kako bi utolilo svoju žeš za kosmičkom očaranošću.
Očaravajući kvalitet kosmosa opstaje
Mada racionalizacija i napredak nauke predstavjaju stvarnost savremenog zapadnog sveta, posledice koje Veber predviđa - tačnije, gubitak božanskog, mitskog i mističnog značenja prirode - nisu neophodno neizbežan deo te stvarnosti. U slučaju savremene veze ljudi i kosmosa možemo pronaći dokaze za opstanak njegovih očaravajućih kvaliteta koji mogu postati veliki motivacioni faktor za ozbiljnije proučavanje kroz bavljenje astronomijom. Deluje kao da otuđenost ljudi od kosmosa usled smanjene vidljivosti noćnog neba koju nam je donela era elektrifikacije mnogo bolje objašnjava zašto moderni zapadanjaci ne osećaju mističnu vezu s nebom, nego što to objašnjava Veberova raščaranost koja očekuje takve posledice. Ukoliko im se ukaže prilika, izgleda da ljudi veoma lako i spontano ponovo uspostavljaju tu vezu, te deluje da je to pre pitanje borbe za prilike da se ljudi izlože očaravajućim kvalitetima kosmosa nego pitanje njegovog racionalnog odbacivanja. Opstanak astrologije i njena dugovečna popularnost u savremenom zapadnom svetu takođe ide u prilog zaključku da veliki deo populacije ne doživljava kosmos kao raščaran, već se iznova vraća njegovim očaravajućim kvalitetima.