Postoje u mom životu par magičnih, nezaboravnih, trenutaka kada sam prvi put čuo muziku u koju sam se istog trenutka zaljubio.
Recimo odlazak do knjižare, sa nepunih 12 godina, da kupim kasetu One Step Beyond od Madness-a koju je izdao ljubljanski RTL, pa trk kući na preslušavanje, i onda oni prvi, oduvavajući zvuci saksofona istoimene uvodne pjesme sa Filipsovog kasetofona ... Public Enemy, zakuvani &zaprženi, u jednoj čarobnoj ljetnjoj noći u starom gradu Kotora, 1991. ... Stan na Novom Beogradu, u zgradama preko puta NIS-a, kod prijatelja, koji stavlja ploču na gramofon i usput mi govori - mislim da će ti se ovo svidjeti. Slijedi uvodni zvuk paljenja automobila, zatim napeti, statični bas, kao u onim dramatičnim filmskim scenama, i onda kreće ta muzika, tako inteligentna, prefinjena, topla, a opet pankerski oštra, za koju uopšte nisam bio spreman. Oh, šta li je sad pa ovo, pomislih, pank fank džez rok, ?, nebitno ... ovo je genijalno!
Pošto smo žurili nekud u grad, odslušao sam samo dvije prve stvari, ali sutra sam već iscimao ovog drugara da mi snimi taj album. Bio je to dupli Double Nickles On The Dime od Minutemen-a.
To kultno (i)zdanje od 45 kratkih i još kraćih pjesama, sastavljeno od hrpe muzičkih dragulja, sjajnih minijatura, poezije, filigranski isprepletane svirke, jedan je od najboljih duplih albuma alternativnog roka (uz još možda Husker Du-ov Zen Arcade). Mada je, istini za volju, ova kategorizacija prilično ograničavajuća, i u pogledu žanra, ali prvenstveno apropo izvarednosti samog albuma. Vrtio sam tu kasetu danima i danima, a i dalje nisam našao odgovor na moje početno čuđenje kakva je muziku u pitanju. Što me, opet, nije ni najmanje spriječavalo da u njoj silno uživam.
A taj maestralni bas, ponekad sasvim suptilan, mjestimično akrobatičan, a generalno groovyčan i zavodljivo kinetičan, ustvari, u svakom svom pojavnom obliku, potpuno me opčinio i ušao duboko pod moju astralnu kožu.
Krivac za to je naravno bio Mike Watt, jedan od najvećih basista alternativne gitarske muzike ... ma jedan od njenih najvećih LIKOVA uopšte. Čovjek kome su Pepersi posvetili svoj čuveni Blood Sugar Sex Magic album, za kojeg je sam Flea rekao da je ključni razlog njegovog bavljenja muzikom, i na čijem je prvom solo albumu Ball-Hog or Tugboat? iz 1995. gostovala gotovo kompletna elita američke indie scene:
Henry Rollins (;)), članovi Sonic Youth-a, Curt i Cris Kirkwood iz Meat Puppets-a, J Mascis (Dinosaur Jr), Eddie Vedder, Krist Novoselic i Dave Grohl (kojima je to bilo prvo snimanje nakon Kobejnove smrti), Stephen Perkins bubnjar uJane's Addiction i Porno for Pyros, Flea, Dave Pirner (Soul Asylum), Frank Black, frontmen The Lemonheads-a Evan Dando, Mark Lanegan, Mike D i Ad-Rock iz Beastie Boys-a, Bernie Worrell klavijaturista u Parliament/Funkadelic I još mnogi drugi …
No, da se vratimo počecima. Zajedno sa svojim najboljim prijateljem D.Boon-om (Denis Dejl) 1980. godine u San Pedru, Majk osniva Minuteman. Njihovo poznanstvo, koje je kasnije preraslo u veliko prijateljstvo, inicirano je zajedničkim klinačkim interesovanjem za rok muziku. Uz veliku podršku roditelja, naročito majki, a posebno D.Boon-eove majke koja ih je, primjetivši tu njihovu veliku strast, nagovorila da počnu sa vježbanjem, ovaj dvojac se otisnuo u veliku audio avanturu kroz sopstvene snove.
Legenda kaže da Majk tada nije znao ni razliku između obične i bas gitare, čijoj se večičiini začudio kad su otišli da kupe svoje prve instrumente.
A onda je krenulo vježbanje, probavanje i probijanje po lokalnoj klupskoj sceni.
Nakon raspada njihovog predhodnog kratkoživućeg benda Starstruck, Majk i D.Boon upoznavaju bubnjara Džordž Harleja, vršnjaka, originalnog sviračkog stila, čime je definitivno uobličena postava benda. Minutemen započinju kao, naizgled, tipični pank rok trio, agresivno i žestoko, s kratkim jednominutnim pjesmama. Istina je međutim da nije bilo sličnog benda na tadašnjoj andrgraund sceni. Teme koje se standardno vezuje za hardcore punk bendove Minutemen su obrađivali na suptilan, artistički način. Čak i kad su se okretali političkim pitanjima bilo je to više impresionistički nego ekspresionistički.
DEFINITIONS
Let's say I got a gun in my hand
Six slugs six points of view
Materialism
Let's say I got a book in my hand
Fifty thousand words
Fifty thousand translations
Idealism
Tear up your dictionaries
Tear up your dictionaries
Tear up your dictionaries
Tear up your dictionaries
A opet, svirka im je bila tipično pankerski energična i žestoka. Samo malko izneoubičajena, malko pomjerena ka experimentu.
Ubrzo nakon nastupa kao predgrupa Black Flag-u u njihovom rodnom San Pedru, Minuteman izdaju svoje prvo EP izdanje – Paranoid Time (1980). 7 pjesama, ukupne dužine oko šest i po minuta! ( za to vrijeme Yes ne bi još ni intro završili ;) ), A toliko toga rečenog i učinjenog. Bio je to esencijalni minimalizam u eksplozivnom pakovanju!
Kako sam Majk objašnjavao ime benda nije poticalo od tih jednominutnih pjesama, već njihove autopercepcije Minutemen-a kao opozita muzičkim džinovima. I stvarno - oni nikad nisu punili stadione, nisu prodavali milione ploča, niti su stvarali masovnu histeriju gdje god se pojave. Bio je to samo jedan mali bend iz mirnog ribarskog gradića.
Međutim, uticaj koji je Paranoid Time ostavio na tada stasavajuće muzičare (post)pank-alternativne-hc vokacije pokazao je upravo suprotno. Upravo su njih trojica bili pravi džinovi, s čijih ramena su neki novi talentovani klinci po prvi put ugledali neslućena prostranstva kreativne slobode.
Ovo, sad već, legendarno izdanje donjelo im je veliku popularnost u andergraund krugovima.
Uslijedila još dva studijska ialbuma ( The Punch Line(1981) i What Makes The Man Start Fire? (1983)) koji su dodatno učvrstili njihov kultni status jednog od najoriginalnijih punk rock bendova.
The Punch Line je snimljen za samo jednu noć, kasno uveče, kada je iznamljivanje studija bilo najeftinije. Ovaj low cost pristup muzičkoj industriji ostaće njihov zaštitni znak, ovjekovečen u naslovu dvosatnog dokumentarca We Jam Enco (enco od ekonomičan).
Ako je niskobudžetnost bila opšta karakteristika njihove diskografije i javnih nastupa, lišenih lajt šouova, dimnih zavjesa i sličnog spektaklovanja, onda je eklekticizam bio okosnica njihovog muzičkog stila. A vrhunac ovakvog kreativnog pristupa bend je dostigao na već pomenutom Double Nickles on The Dime iz 1984.
Mnogi kritičari su ovo ostvarenje proglašavali za jedan od najboljih američkih rok albuma 80-tih. Bio je to svakako vrhunac njihove (dotadašnje) karijere. Ubacujem ovo (dotadašnje), jer ubrzo nakon izlaska 3-Way Tie (For Last) (1985.), D.Boon tragično gine u saobraćajnoj nesreći .
Majk je bio potpuno utučen smrću svog najboljeg prijatelja i potpuno je izgubio želju za daljim bavljenjem muzikom. Činilo se da je plamen Minutemen magije nepovratno ugašen …
… A onda je jednog proljećnog dana 1986. uslijedio telefonski poziv izvjesnog 21-godišnjeg studenta iz Ohaja, po imenu Ed Kraford, koji je izrazio želju da dođe u Kaliforniju i svira sa Vatom i Harlijem. Još uvijek u depresiji, Majk nije bio zainteresovan za bilo kakvu svirku, ali je uporni Ed ipak stigao u San Pedro i proba je konačno upriličena. Svojim entuzijazmom i sviračkim umjećem Ed je kao dobri enzim pokrenuo alhemijsku reakciju iz koje je nastao novi bend.
Bend je ime dobio po sceni iz Bob Dilanovog spota "Subterranean Homesick Blues" u kojoj on, u jednom trenutku, drži papir na kojem piše …
Prvi album fIREHOSE-a, Ragin Full On (1986), donosi zvuk na tragu Double Nickles-a, bez imalo popuštanja u kvalitetu. Pjesme su duže, standardnije pop forme i bliže alternativnom rok senzibilitetu nego panku.
fIREHOSE nisu bili kopija Mimutemen-a. Kreirali su svoj sopstveni zvuk, ljuto zakuvan od sličnih punk funk džez rok sastojaka, ali sa izraženom melodičnošću, i u odnosu na Minutemen, “tečnijim” vokalima. Ok, bilo je tu i opakih pank stvari i, naravno, opet taj bas koji vozi li, vozi i vozi …
Možda će za nekog zvučati kao jeres, ali meni je fIREHOSE draži, da ne kažem bolji bend od Minutemen-a. Uticajniji, svakao, ne, ali … njihov talenat da naprave hit u okviru alternativnog koncepta bio je nesvakidašnji.
fIREHOSE su izdali još 4 studijska albuma: If'n (1987) , Fromohio (1989), Flyin' the Flannel (1991), Mr. Machinery Operator (1993); i održali skoro 1000 živih nastupa.
Nakon raspuštanja benda, Majk se okreće solo projektima. Slijedi već pomenuti legendarni prvjenac, pa za njim još tri izdanja: Contemplating the Engine Room (1997), The Secondman's Middle Stand (2004), Hyphenated-man (2010).
U međuvremenu je imao i niz zajedničkih projekata i kolaboracija sa raznim muzičarima, od kojih izdvajam bas duo Dos, sa bivšom basistkinjom Black Flag-a i jedno vrijeme njegovom suprugom Kirom Roessler, saradnja sa J. Mascis and The Fog, nastupanja i gostovanja u više bendova kao što su Banyan, progresiv-psihodelic rock bend Anywhere, Off With Their Heads, kao i redovno članstvo u novoj postavi The Stooges-a. Interesantno, da su prije dvadeset i kusur godina The Stooges bili jedan od ključnih razloga zbog kojeg je Majk uopšte i počeo da se bavi muzikom. Kako kaže sam Igi (Pop, a ne doktor) - Majk Vat ima prefinjen način sviranja basa, pa sam stalno morao da mu napominjem da svira prostije.
Takođe, Majk Vat već duži niz godina uređuje radio emisju The Watt From Pedro Show, u kojoj klincima otkriva neku dobru staru muziku, a matorcima predstavlja nove snage. U jednoj od emisija slušateljima je predstavio Disciplinu Kičme. A za samog Koju, s kojim se i upoznao, Majk kaže da je fenomenalan basista i sjajan čovjek.
A šta tek reći za Majk Vata koji je svu svoju enormnuu muzičku zaostavštinu sažeo u dvije rečenice:
“Praktično, sve što radim je posvećeno D. Boonu. To je najbolji čovek koga sam ikad poznavao“
23.03.2014. Mike Watt će nastupati (vjerovatno u kariranoj košulji ;) sa svojim bendom The Missingmen u Beogradu (Gun Club) u sklopu evropske ”Third Opera“ turneje.