I sam sam imao ideju da vise nema svrhe pisati ili objavljivati tekstove na blogu b92. Medjutim, vreme je da ostavimo iza sebe nakaradne obrasce poput onog po kom su pametniji oni koji prvi popuste.
Blogokolega
Martin Krpan:
Paraliza lokalne zajednice 1/2
U postpetooktobarskoj Srbiji političari ali i "obični ljudi" češće su vlastitu nerazvijenost pripisivali eksternim uzrocima (negativan uticaj razvijenih zemalja-imperijalizam), nego što su se bavili samokritikom. Elite "zemalja u razvoju" često imaju politički interes u tome, loš razvoj vlastite zemlje pripisati eksternim uzrocima. Eksterni uzroci nerazvijenosti ne mogu se promijeniti a kritike upućene zemljama u razvoju, pa samim tim i kritike upućene Srbiji i njenim građanima, mogu se nekritički odbaciti.[1] I danas se vode diskusije o tome, ne samo u tabloidnim medijima nego i u tzv. "ekspertskim krugovima", kako je eksterni faktor bio glavni krivac kako za rat u Jugoslaviji tako i za njen raspad.
Nakon dvadeset godina zauzimanja diskursa žrtve, građani Srbije su od svoje zemlje napravili frankenštajn državu u kojoj vlada primitivna "kultura straha". Među građanima često se čuju stavovi kao: "ništa više nije moguće", "sve je uzalud", "džaba sve to", a među starijim građanima stavovi su često i "maligniji" poput: "ćuti i moli se bogu" ili "samo nek je živa glava". Dominique Moisi u svojoj knjizi: Geopolitika emocija: kako kulture straha, poniženja i nade utiču na oblikovanje sveta tvrdi, da su emocije: strah, nada i poniženje te koje određuju politiku jednog društva. Strah je odsustvo povjerenja. Ako u vašem životu dominira strah vi ste onda zabrinuti za
sadašnjost a budućnost koju očekujete je još opasnija. S druge strane, nada je izraz povjerenja.
Takav stav se zasniva na uvjerenju da je bolje danas nego juče a da će sutra biti još bolje nego
danas. Poniženje je uništeno povjerenje onih koji su izgubili svaku nadu u budućnost.[2]
Na osnovu te tri emocije može se napraviti jedna geneza različitih kolektivnih stanja u kojima se
Srbija nalazila. Iako se socioekonomski sistem Jugoslavije počeo raspadati relativno rano a nakon smrti njenog jedinog integrativnog faktora (smrt Tita 1980) praktično doživeo vrhunac raspadanja (specijalni bonovi za benzin, "par-nepar" pravilo vožnje automobila, restrikcije uvoza, nestašica kafe, deterdženta i toalet papira), gradjani Srbije su veoma dugo održavali infantilnu ideju "jake države" koja je omogućavala bezbrižnost njenim građanima. Ubzro nakon i zvaničnog kolapsa prethodnog sistema dolazi period neizvjesnosti koji ubrzo postaje period (patološkog) straha. Takvo dugotrajno stanje straha razvilo je jedan oblik kolektivne društvene anastezije među građanima Srbije koja parališe skoro sve civilno-građanske procese u zemlji. U praksi se strah u užem smislu manifestuje kao: strah od gubljenja posla, strah od siromaštva, strah od provalnika, strah od bolesti..., a u širem smislu kao: strah od promjena, strah od novog, strah od LGBT populacije, strah od Europske Unije, strah od "divljeg kapitalizma", itd...
Dvadeset godina zauzimanja stava žrtve je doprinjelo tome, da građani Srbije imaju lošu sliku o sebi i o društvu u kojem žive. Ta slika je stvarana sada već decenijama dugim postratnim traumama, korupcionim skandalima, krizama, teškim kriminalom... Kada se na to sve još uzme u obzir komunističko nasleđe koje je odvojilo pojedinca od njegove individualne odgovornosti za stanje u društvu a u velikoj mjeri i za njegov život, u praksi se to danas reflektuje kroz jedan veoma loš odnos prema lokalnoj zajednici. Za prosječnog građanina Srbije javni prostor je jedna sfera koja je
u principu njemu strana. Prosječan građanin Srbije ne osjeća nikakvu odgovornost i nema nikakav lični interes da nešto uradi u svojoj lokalnoj zajednici, neovisno od toga koliko su fasade prljave, koliko su obale rijeka zatrpane smećem, koliko smeća ima ispred njegove kuće, koliko je infrastruktura neprilagođena za ljude sa posebnim potrebama, itd... Altruističko građansko angažovanje u lokalnim zajednicama ili na javnom prostoru je u Srbiji izuzetak.[3]
Takva društva Francis Fukuyama naziva low trust societies. On razlikuje low trust societies i high
trust societies. U društvima sa niskim stepenom povjerenja - low trust societies povjerenje postoji
samo u ličnim vezama, a to znači među rođacima, prijateljima i drugim intimnim socijalnim
mrežama, dok se prema državi i njenim institucijama razvija visok stepen nepovjerenja. Nerijetko
se država percipira i kao neprijatelj građana. Prevariti državu i djelovati protiv njenih zakona u
svrhu ostvarenja sopstvene koristi je potpuno legitimno. Takav način djelovanja pojedinca u društvu
je prihvaćen od strane društva kao odraz njegove lične sposobnosti, mudrosti ili snalažljivosti,
potpuno zanemarujući činjenicu da se radi o ilegalnom djelovanju.[4]
Za srpsko društvo se sa sigurnošću može reći da pripada low trust society društvima. Zbog toga Srbija ima poteškoće da izgradi socioekonomsku infrastrukturu. Njeni građani ne pokazuju spremnost da međusobno sarađuju, da postavljaju a zatim da ostvaruju zajedničke ciljeve na bazi socijalnog povjerenja. Lokalne zajednice a samim tim i čitavo društvo je zbog toga nerazvijeno. Srbiji treba socijalni kapital.
Naredni blog o konkretnim predlozima.
Izvori
Fukuyama, Francis: Trust: The Social Virtues and the Creation of Prosperity. First Free Press Paperback Edition NY 1995
Lachmann, Werner: Entwicklungspolitik. Band 1: Grundlagen. Oldenbourg Munchen 2004
Moisi, Dominique: The Geopolitics of Emotion: How Cultures of Fear, Humiliation and Hope are Reshaping the World. The Bodley Head 2009
Roth, Klaus: Trust, Networks, and Social Capital in the Transformation Countries. In: Roth, Klaus (Ed.) Social Networks and Social Trust in the Transformation Countries. Lit Verlag Zürich 2007
[1] Up. Lachmann, Werner: Entwicklungspolitik. Band 1: Grundlagen. Oldenbourg Munchen 2004, S.58
[2] Up. Moisi, Dominique: The Geopolitics of Emotion: How Cultures of Fear, Humiliation and Hope are Reshaping
the World. The Bodley Head 2009
[3] Up. Roth, Klaus: Trust, Networks, and Social Capital in the Transformation Countries. In: Roth, Klaus (Ed.) Social
Networks and Social Trust in the Transformation Countries. Lit Verlag Zürich 2007
[4] Up. Fukuyama, Francis: Trust: The Social Virtues and the Creation of Prosperity. First Free Press Paperback Edition NY 1995