Na ovom je mestu proteklih nedelja, u nekoliko navrata, moja malenkost iznosila svoje skromno (ali neobično tačno) mišljenje o problemima koje imaju aktuelna opozicija i tzv. druga Srbija, te o razlozima njihovog nesnalaženja u aktuelnoj situaciji. U međuvremenu sam revidirao mišljenje. U stvari, avanzovao sam i sad mislim da problem nije u opoziciji, već u Vučiću.
Evo kako. Naime, sve bi bilo u redu i sa opozicijom, i sa građanistima, njihovo ponašanje bilo bi primereno i na mestu kad bi se Vučić ponašao onako kako treba da se ponaša jedan Vučić, odnosno kako bi njima odgovaralo. Hoću reći, Vučićeva politika nije u skladu sa potrebama opozicije. Vučić nije saradljiv, nije kooperativan, ne uklapa se u sliku. Kad ode u Izrael ili bude primljen u Rimu, Parizu ili Berlinu, poremeti sve one kojima se takvo ponašanje ne uklapa u obrazac po kome svaka srpska vlast uvek i po svaku cenu mora da bude ocrnjena i prokazana. Šablon je takav da se svaki politički lider posle 2000. ima staviti u istu ravan i na isti se način treba negativno odrediti prema njemu, bilo da je u pitanju Đinđić, Koštunica, Tadić ili danas Vučić.
Ako opozicija ne može da definiše ideju koja bi joj bila spiritus movens, može da fokusira ličnost koja je negativno nadahnjuje i mobiliše. Takav pristup, logično, demokratsku opoziciju dovodi u situaciju da usvoji isti vrednosni sistem koji troši i nacionalistička opozicija; po njemu svako ko pronađe reč hvale za Vučića ili čak manjak reči pokude, postaje neprijatelj "građanskih vrednosti" i "izdajnik" opozicije.
Dakle, da bi opozicija bila bolja, nije potrebno pred nju stavljati nemoguć zadatak, tj. tražiti da zaista bude bolja, dovoljno je da - Vučić bude gori. Jedino je pitanje hoće li Vučić izaći takvim potrebama opozicije u susret.
Raša Popov ima pesmu o biciklisti. U njoj biciklista bude neoprezan i strmekne se u jendek, a pesnik zaključi: "Eto, to su kobne greške onih koji neće peške." U korpus kobnih grešaka za pad računaju se ne samo greške bicikliste već i drugih učesnika u saobraćaju.
Činjenica da ministar za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja svoje slobodno vreme provodi na bazenu "Hajata", premijeru Vlade koja smanjuje penzije nikako ne ide u prilog. Činjenica da se ministar zaklanja bolesnom decom kad ga nahvataju da je neka nemala sredstva hteo da uplati namenski izmišljenim NVO-ima takođe nikako ne pomaže biciklisti, niti njegovoj borbi protiv korupcije i bahatosti.
Činjenica da ministra bez portfelja zaduženog za vanredne situacije ne možeš ni lupom da nađeš u vanrednim situacijama jako je loša za biciklistu.
Činjenica da ministarka građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture ima dijametralno suprotan stav o "Južnom toku" u odnosu na premijera. Dok on tvrdi da je taj gasni projekat koristan za Srbiju i da je loša vest ako je on zaista stopiran, ministarka misli obrnuto - da je "Južni tok" "pljačka Srbije"... To što ministarka lupa packe premijeru ima veoma loše spoljnopolitičke posledice, a ne doprinosi ni akcionom jedinstvu Vlade, odaje utisak nekoherentnosti i defokusiranosti strateške politike i ciljeva kojima Vlada teži. Da li je to korisno za biciklistu, tj. premijera? Nikako.
No, lako će premijer da izađe na kraj s ministrima, za to mu treba samo dobra volja i svest o tome koliko su štetni i za Vladu i njega samog. Mnogo mu je veći problem ličnost koja se lagano profiliše u organskog lidera opozicije - Tomislav Nikolić. On kada kritikuje Vladu, čini to mnogo bolnije, ideološki profilisanije i inteligentnije od Živkovića. Zato je pitanje da li je Vesna Pešić u svoj opetovani predlog o ujedinjenju opozicije ukalkulisala zajedništvo sa njenim protežeom na izborima 2012. Ako jeste, stvar postaje ozbiljna. Ako nije, onda je to ujedinjavanje idiotskija ideja od one da treba biti "beli listić" i odreći se mogućnosti izbornog izražavanja političkog stava, e da bi se izrazio politički stav.
Objavljeno u Našim Novinama 6.12.2014.