Trenutno radim na projektu u Rumuniji.
Dva puta mesečno idem na dugi vikend kući u Francusku.
Naravno, jedva čekam da vidim familiju , igram košarku sa klincima, obidjem cveće u bašti i sve što uz to ide.
I svakog trećeg putovanja odem kod frizera.
Dok sam bio stalno kod kuće nisam ni primećivao tu regularnost šišanja i svega što uz to ide.Sada primećujem.
Gospodja kod koje idem na šišanje evo već 7 godina ima moderan salon, sa sve zen muzikom itd, ali ona je jedna od retkih koja još uvek radi i brijanje sa britvom I masažu glave.
Tako da svake treće nedelje uživam u zaboravljenoj umestnosti brijanja.
Ali pre toga dodje masaža glave. Opere ono sto je ostalo od moje kose, onda stavi neka ulja i masira mi glavu.
Ja sam jedan od onih koji obsesivno štiti “lični prostor” što bi rekli , da oprostite, psiholozi. Išao sam već oko pola godine kod nje kad mi je predložila prvi put masažu glave. Trebalo mi je još tri meseca da prihvatim. Ali onda OMG , mirisi, muzika, njene ruke ahhhh I moji rameni mišići posle tolikog stresa odjenom počnu da se opuštaju i ja odjednom shvatim koliko su u stvari bili napeti. Jedva desetak minuta masiranja ali kao poklon u ovom svetu gde se ljudi plaše dodira i ne shvataju važnost čula mirisa.
A onda brijanje.
Sama činjenica da nekome dozvolite da šeta brijač oko vašeg grkljana je znak poverenja koji nije toliko čest u današnjici. Ali čekajte, ona prvo meša onom starinskom četkom sapun i u isto vreme brblja na francuskom sa šarmantnim portugalskim akcentom i onda počne , sve brbljajući da nanosi penu na moje izmasirano lice. I onda ono teatralno oštrenje britve o kožni kaiš.
I onda brijanje sa izbrijavanjem . Idi bre, koliko glup mora da budeš da nisi apsolutno srećan zbog toga.
I posle toga šišanje, koje je manje više kao bilo gde drugo.
I svaki put me upita da li želim , kako se to zove ?, djel na kosi posle šišanja i ja kazem ne ali ona ipak stavi malo.
I onda ustanem i platim i ostavim bakšiš u maloj slot mašini koja se okrene I kao može da ti da više para kao dobitak nego sto si dao kao bakšiš (naravno nikada se nije dogodilo ali koga briga).
Smešak i izlazak napolje i odem na trg gde je svakog pa i tog petka “pijačni dan” sa sve sirevima, pršutama i slatkišima.
Ja sednem u moju kafanu, naručim dupli kratki espresso, izvadim telefon I čitam blog B92.