Salvador Dali, Crucifixion (Hypercube)
“...Ja imam Euklidovski zemaljski um, i kako sam mogao s njim rješavati probleme koji nisu s ovoga svijeta? I savjetujem ti da nikad ne razmišljaš o njima, dragi Aljoša, posebno ne o Bogu, bez obzira postojao on ili ne. Sva ta pitanja su potpuno neprikladna za um kreiran na ideji o samo tri dimenzije.“ - Ivan Karamazov, „Braća Karamazovi“ FM Dostojevski
Koncept viših dimenzija, ako izuzmemo raznorazne teološke predodžbe nebesa i sličnih nadnaravnih krajolika, u striktno formalnom smilu izvorno je skopčan sa matematikom.
Jedan od pionira u razvoju ove oblasti geometrije i analitičke geometrije bio je švajcarski matematičar Ludwig Schläfli (1814-1895).
Ne samo da je postavio teorijske osnove definisanja viših prostora, Šlefli je ostvario znatan doprinos i u 3D predstavljanju objekata iz četvorodimenzionalnog protora.
Ovo je jako važno ako se ima na umu da iako je matematika poodavno bila familijarna sa konceptom prostora viših dimenzija i teorijskom definicijama objekata koji ih naseljavaju, ključna nedoumica, a koju je u svom dijelu “A Primer of Higher Sace“(1913) apostrofirao arhitekta Klaud Bradždon, bila je - da li postoje tijela za ove matematičke duše.
Konkretna vizuelizacija objekata iz četvorodimenzionalnog prostora u suštini je matematički postupak sa artističkim rješenjima. Šleflijev rad je bio pionirski pokušaj vizuelizacije nevidljivog.
Za objekte iz 5-to dimenzionalnog i viših prostora, moramo se zadovoljiti samo analitičkim opisom odgovarajućih objekata.
Pored poliedara koje je generisao polazeći od analogije njihovih pandana iz trodimenzionalnog prostora, Šlefli je pronašao i neke objekte koji su endemska specifičnost 4D prostora. Na primer:
Ideja višedimenzionalnih prostora u XX vijeku postaje podjednako intrigantna kako za nauku tako i za umjetnost, naročito vizuelnu.
Kaluzovi proračuni vezanim za Ajnštajnovu Opštu Teoriju Relativiteta uz dodavanje jedne ekstra prostorne dimenzije (4+1 prostoro-vrijeme) pokazali su da ova peta dimenzija sadrži parametre karakteristične za elektromagnetske interakcije. Po prvi put je nagovješten fizički smisao viših dimenzija.
1903. radovi francuskog artiljeriskog oficira i matematičara Esprit Jouffret, “Traité élémentaire de géométrie à quatre dimensions“ (Osnovna rasprava geometrije četiri dimenzije) potakli su maštu grupe umjetnika za nov način predstave vidljivog svijeta.
Čovjek koji je bio posrednik između svjeta matematike i umjetničkih krugova, i koji je slikarima približio Espritove ideje, bio je Maurice Princet, poznat kao “matematičar kubizma“. Moris je predstvaljo intelektualnog gurua takvim umjetničkim veličinama kao što su Pikaso, Dišan, Žan Matcinger.
Čini se da je ovaj matematički ključ neophodan za potpuno razumjevanje kubističkog, izlomljenog, pogleda na svijet. On dođe kao lijepak koji fragmentarnost kubističkih kompozicija povezuje u mentalnu cijelinu.
Poznat je uticaj i značaj koji je kubizam imao na globalni avangardistički likovni pokret. Njegove ideje su bile široko prihvaćene i među slikarima i među pjesnicima.
Pikaso i Brak su svakako najpoznatiji predstavnici pravca, ali kubizam je posredno uticao i na jednog Miroa, Klea, Kandijskog ...
Jean Metzinger,Voće i bokal na stolu
(Pikasove gospođise iz Avinjona stvarane su pod direktnim uticajem Žofretovih studija)
He (Picaso) establishes a free, mobile perspective, in such a way that the shrewd mathematician Maurice Princet has deduced an entire geometry. - Jean Metzinger
Kubističko insistiranje da se „vidi“ i ono što je fizički nevidljivo podsjeća na tehnike vizuelizacije 4. dimenzije koje je predlagao američki matematičar Čarls Hauard Hinton (1853 – 1907).
Te, čisto mentalne, tehnike podrazumjevale su gledanje u kocku čije su stranice razdjeljene na različito obojena polja, nalik Rubikovoj kocki. Hinton je ukazivao na to da iako možemo da vidimo samo 3 od 6 stranica kocke, poznajući odranije raspoored polja, uz pomoć koncentracije i memorije, mi u glavi možemo sebi predočiti njenu potpunu sliku u prostoru. Smatrao je se da ovim vježbama pripremamo za transcedentalni doživljaj 4. dimenzije.
Inače, sam Hinton je bio vrlo osebujna, kretivna ličnost, čiji su radovi i razmišljanja, između ostalih, uticali na čuvenog mistika i filozofa P.D. Uspenskog, slavnog argentinskog pisca Borhesa, i jednog od najuticajnijih strip scenarista Alena Mura ...
Posebnu oblast Hintonovog interesovanja predstavljala je hiper-kocka, tzv. tesseract. Vjerovatno široj publici najprijemčljiviji 4D objekat.
Teserakt zauzima centralno mjesto i već pomenute knjige “A Primer of Higher Sace“ Klaud Bradždona.
Po Bredždonu kretanje je medijum kroz koji nam se 4. dimenzija ispoljava.
Njegove „analize“ teserakta inspirisale su Salvadora Dalija za nastajanje slike koja je poslužila kao naslovnica za ovaj blog.
Naučnom evolucijom ideje o višim prostorima, kao i zaživljavanju tog pojma u svakodnevmnom životu , samim tim i govoru, uslovilo je porast interesovanja koju su umjetnici ispoljavali za ove teme.
1936. u Parizu, mađarski teoretičar umjetnosti Charles Sirato izdaje dijelo “Dimensionist manifesto“.
Ovaj manifest su potpisali neki od najistaknutijih umjetnika tog vremena Hans Arp, Francis Picabia, Kandinsky, Robert Delaunay i Marcel Ducham ...
Bilo da je zasnovana na tačnim ili pogrešnim naučnim opservacijama glede višedimenzionalnih postavki kosmosa, globalna umjetnička produkcija se sve više ( i šire) nadahnjuje fenomenima koji od tamo „iskaču“ ... (Fizička) multidimenzionalnost je postala neodvojivi sadržaj savremene umjetnosti taman koliko i multikulturalnost ;)