E, pa kada je već tako, ovim blogom želim da se odužim narodnim herojima, jednom Srbinu, Žarku Zrenjaninu, i jednom Hrvatu, Stjepanu Filipoviću, koji su dali svoje živote u borbi protiv fašizma. Poginuli su iste godine, 1942, Žarko u novembru, a Stjepan u maju.
Žarko Zrenjanin je pre II svetskog rata bio učitelj. Od 1923. do 1926. bio je učitelj u selu Kanatlarci, u prilepskom srezu. Tu je, 1926, prvi put došao u sukob sa tadašnjim režimom zbog svojih uverenja, pa je zato nekoliko puta hapšen. U julu 1926. premešten je u rodno selo Izbište kod Vršca, gde je organizovao analfabetske kurseve i otvorio narodni univerzitet, a po okolnim selima je osnivao narodne biblioteke i čitaonice. Sarađivao je u prosvetnim i pedagoškim časopisima i politički delovao, preko učiteljskog društva belocrkvanskog sreza, čiji je predsednik bio više godina.
Uoči izbijanja II svetskog rata dva puta je izabran za sekretara OK KPJ za južni Banat, a septembra 1936. godine izabran je u Pokrajinski komitet KPJ za Vojvodinu. Policija ga je često hapsila i proganjala. Do rata 1941. hapšen je pet puta i mučen u policijskim zatvorima u Petrovgradu, beogradskoj Glavnjači i na Adi Ciganliji.
Učestvovao je na Majskom savjetovanju KPJ u Zagrebu 1941. godine, a zatim je organizovao pripreme za oslobodilačku borbu u Vojvodini. U to vreme najviše radi u Banatu i inicijator je stvaranja partizanskih odreda i njihovih oružanih akcija u julu 1941. godine. Gestapo je činio velike napore i organizovao brojne snage da uhvati „crvenog generala", kako su Žarka Zrenjanina nazivali. Početkom novembra 1942. godine, Tito je pozvao Zrenjanina da dođe na slobodnu teritoriju zapadne Bosne i prisustvuje Prvom zasedanju AVNOJ-a. Prilikom priprema za odlazak u Srem, i dalje u zapadnu Bosnu, Žarko Zrenjanin je prokazan Gestapu i ubijen je 4. novembra 1942. u selu Pavlišu, kod Vršca.
Stjepan Filipović je bio hrvatski komunista i tokom ustanka u Srbiji komandant Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda. Stjepan Filipović je rođen 1916. godine u Opuzenu, u tadašnjoj Austro-Ugarskoj, današnjoj Hrvatskoj, kao treće od petoro dece Ivke i Antona i Filipovića. Porodica Filipović se dosta selila, te je Stjepan živeo u Županji, Mostaru i u Kragujevcu. U Kragujevcu je izučio bravarski zanat i svladao osnove električarskog, stolarskog i knjigovezačkog zanata.
Radničkom pokretu se priključio 1937. godine, kada je prvi put uhapšen i osuđen na godinu dana zatvora. Tri godine kasnije, 1940, pridružio se Komunističkoj partiji Jugoslavije.
Stjepan Filipović se nalazio u Kragujevcu 1941. godine kada je počeo II svetski rat u Jugoslaviji. Po direktivi Komunističke partije prešao je u Valjevo, gde je radio na prikupljanju oružja, pripremama ustanka i osnivanju prvih borbenih partizanskih grupa. Kada mu je zapretila opasnost da ga uhapse, početkom jula 1941. godine, otišao je u Kolubarsku četu Valjevskog partizanskog odreda. Sa još nekoliko boraca, u blizini Valjeva uništio je nemački kamion i njegovu posadu. Zbog svoje hrabrosti brzo je napredovao od borca do zamenika komandira Kolubarske čete. Naročito se istakao u napadu na železničku stanicu Lajkovac, 15. avgusta 1941. godine. Pri napadu na Krupanj i Šabac, pokazao je slično junaštvo.
Krajem septembra 1941. godine prešao je u Mačvanski partizanski odred gdje je postao politički komesar odreda. Posle povlačenja glavnine partizanskih snaga iz Srbije u Sandžak, krajem 1941. godine, Filipović je imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.
Stjepana Filipovića su 23. decembra 1941. uhvatili četnici Koste Pećanca i predali ga Nedićevoj kvislinškoj vlasti, a ova Gestapou. Krvnički je mučen u zatvoru, toliko da je sve do maja 1942. odloženo njegovo vešanje.
Kada je izveden na vešala, Stjepan Filipović sa omčom oko vrata obratio se okupljenom narodu u Valjevu: "Stojite i gledate. Ako budete samo stajali i gledali, neprijatelj će i vas ovako, jednog po jednog, vešati. Smrti se ne plašite..."
Fotografija Stjepana Filipovića s uzdignutim rukama ispod vešala, koju je 22. maja 1942. godine na trgu u Valjevu snimila Slobodanka Vasić, tada sedamnaestogodišnji fotografski kalfa u radnji "Foto Kosara", prvi put je kod nas objavljena na naslovnoj strani "Politike" 4. novembra 1944.
SMRT FAŠIZMU, SLOBODA NARODU!