Nemam nekih strogih zakletvi u životu ali istina je da više manje ne podnosim dve stvari: birokratiju i putovanja. Čudo kako život ume da ti se podsmehne pa ti skoro uvek dodeli da se baviš baš tim stvarima.
Što se putovanja tiče - istorija mojih putešestvija je duga- traje od kada sam rodjena. U osnovnoj školi, sticajem čudnih i srećnih okolnosti proputovala sam skoro sve zemlje u Evropi a prvi put - kad sam se valjda naljutila na ceo svet,oko 16-te, umesto na more ili do planine ja odem preko sedam gora i sedam mora u Holandiju, i tada sam prvi put bila u Minhenu ne znajući da ću za nekih 15 godina kasnije baš tu namestiti svoju kuću i svoju novu-stalnu adresu. Koferi, torbe, pakovanja, duple stvari na različitim adresama...moja stvarnost. Zbog toga je Beograd moja omiljena putna adresa. Druga ili prva kuća pa se i ne računa u putovanja.
Ipak-kada razmislim šta me je vuklo svim tim putovanjima van granica - vraćam se na samo jednu, ključnu stvar - ne postojanje toliko mučne i bolne rečenice - "ne može" koja je u Srbiji apsolut.
Najbolju definiciju toga našla sam baš juče: Marko Bijelić, autor Biznisbloga
"Ameri su idealni klijenti.
Pričam sinoć s klijentom iz Hrvatske i konstatujemo da su Ameri kad je rječ o biznisu svijet izmislili za nas. Osim ugodne saradnje i plaćanja na vrijeme, odišu jednom opuštenošću i neformalnošću koja je meni kao Balkan Boyu još uvijek neshvatljiva. Mene su ovdje učili kako je sve komplikovano, zajebano, nemoguće, ali smo mi uprkos svemu tome najpametniji na svijetu.
Preko bare: Nema ugovora, potpisa, pečata, papazjanija. Riječ i mail i to je to. Radimo posao.
Ovdje: Ponuda, (čekaj) pa sastanak, (čekaj) pa ugovor, (čekaj) pa ovo pa ono… (a pare nikad dočekati)."
Sad cu da vam pobrojim spisak od 10 top gluposti koju čovek mora da savlada kada hoće da radi u Srbiji. Pisala sam već o tome ali sada su mi se utisci slegli i ovu listu pravim nekih 10-tak dana:
1 apsolutni broj 1 - OP obrazac
2.registracija rs domena u Srbiji
3. stalno neki ugovori, advokat 24 sata u kancelariji, neka pravna reglativa, odluka za pečat, ugovor za ovo, ugovor za ono, ugovor o vodjenju knjiga, neke čudne i velike knjige koje moraju da se vode u kancelariji- valjda se zovu zavodne knjige, delovodnik!!!,knjiga putovanja, knjiga dolazaka i odlazaka (izvinjavam se na konfuziji ali utisak broj 3 pripada stalno prisutnom advokatu u kacelariji i nekim grozno debelim knjigama koje nemam pojma čemu služe a kažu moraju da se popunjavanju)
4. otvaranje računa u banci - gde pored milion ugovora i papira i potpisa traže profil ličnosti i dnk analizu
5.prijavljivanje zaposlenih, milion obrazaca čudnog izgleda. Takodje je čudno što ovi obrasci sa još čudnijim imenima ( M, Rod, M1) označavaju neke tajne šifre koje normalan čovek nikako ne može da razume
6. skupe avionske karte za Beograd ( skuplje od bilo koje druge destinacije u Evropi!!!)
7.neophodnost ličnog prisustva da bi te ljudi shvatali ozbiljno.Mail, telefon, skype -NISTA!!!!
8.Izvesna količina drskosti koja je neophodna na raznim šalterima
9. svaki poslovni kontakt koji je uvek na granici privatnog
10.spremnost da svako - "ne moze", "ne ide to tako" - dovedete u sumnju. Ako ovu kritičku notu izbacite iz ponašanja - bolje je da niste ni dolazili.
Ipak kada dodjete kući sačekaju vas i dobre stvari - valjda se zato i vraćam i kada putujem znam zašto- evo mog spiska:
1. Ada - ljudi, deca, sport, lepo vreme
2. restorani - razni, dobri, odlični neki izvrsni
3. prijatelji i njihove priče iz pauza vremena naših susreta
4.novi ljudi koje upoznajete
5.bioskopi, filmovi sa srpskim titlom
6.pijaca u proleće
7.puno novih akcenata po ulicama i raznih ljudi
8. puno dece ispred zgrade
9.komšije
10. Beograd noću kada zasvetli sa Savom ispod sebe
E sada - da li je jači utisak o OP obrascu ili Adi ne znam...Dajte vaše utiske...sta sam propustila? Šta još treba videti? Kuda putovati? Kako se osloboditi birokratije i putovanja?