Nešto se čudno dešava.Gradonačelnik Londona opet je pomerio crtu iza koje smrtnici moraju da plaċaju ulaznicu da bi prošli kroz grad. Na samoj granici Westminstera nervoza. Male ulice sa vilama i rezidencijama iz Viktorijinog vremena zakrčene su nervoznim vozilima i vozačima koju pokušavaju da uz samu liniju zaobiđu plaċanje ulaznice. Ta vozila su sve veċa, sve ratobornija, ulice mi se čine sve užim. Privatni čuvari vila sve nervoznije krstare ulicom. Kamere su svuda, gledaju ko plaċa a ko ne.
Sve veċa količina novca, sve veċa količina agresije i besa zagušuje vazduh.
Jedna trgovina postaje druga trgovina narednog meseca. Sve se "zatvara" pa se onda ruši, pa se na tom mestu zidaju luksuzni apartmani.
Sve veċi broj stranaca govori sve veċim brojem jezika, stalno, svuda.
Sve je teže kupiti običan hleb. Raznog neobičnog hleba, hvala bogu, ima.
Noċu je vlaga, ogromno drveċe pritiska, kao neki zeleni teret ulicu u kojoj živim. Miriše divno.
Dva balavca su me pre neki dan napali. Jureċi biciklima pokušali da mi otmu mobilni, dok sam pričala sa 999 pokušali su ponovo. Dobih dva udarca u glavu, a oni nisu dobili telefon. Posle sam sa policijom popunjavala formulare do kasno u noċ.Trapavi balavci.
Da su me lepo pitali ja bih im ga dala.
Taj isti telefon zvoni po ceo dan. I još dva. Neko nešto prodaje, neko bi da kupi. A prijatelji su ili bolesni, ili povređeni, ili menjaju posao ili menjaju stan, putuju ili se sele, neki se ljute na nešto, neki se razvode ili raskidaju.
A svi se ili ubrzano bogate ili se plaše siromaštva. Polovina ih se natrpava kakvom takvom hemijom.
Nigde mira.
Odvedoh nekog u bolnicu, pre neki dan, bila sam tamo ranije. Bolnica privatna, sve manja, sasvim su je izparcelisali, sve više doktora, na recepciji nekakve kasice na dve noge, prvo pitaju za pare, ko ċe da plati, da li ċe sigurno da plati i kad ċe da plati. Tek onda puste dalje. Znam, znam, tako je kažu u Americi. Ali, daleko je Amerika.
Odosmo na ručak.
Nigde mesta, nigde stola, svuda ljudi gusto. U jednom od restorana lete oblaci prašine iznad tanjira sa sušijem. Renoviraju dva susedna butika. To su pre bile bakalnice. Nema više bakalnica u ovoj ulici. Skup je prostor.
Sednemo gde se moglo. Kelnerica, istočnoevropska, udara čašom o sto, piċe se prosipa. Ona trči dalje, ne osvrċe se. Levi i desni sto se bune. Malo im je, mnogo im je, slano im je, može li nešto malo drugačije.
Ispred restorana pešaci zaustavljaju svojim telima kolonu 4x4.
Iz susednog kafea čuje se lomljava, čovek skočio, popadale čase; pretrčava ulicu. Uh, pomislim sad ċe tuča. Ne, on pokušava da spreči tipa koji mu kači parking kaznu.
Svuda ima toliko svega, to je sasvim isto kao da nema bas ničega. Mučnina. Ne seċam se, koje je voċe i povrċe sada u sezoni?
Ne znam šta se to dešava, tako iznenada. Možda je bilo neke najave ali ja nisam primetila. I kako je moguċe da se to dešava pod ovim mirisnim junskim zelenilom? Kao neka fotografija David Lachapellea, i to jedna od onih gde ima krvi. Neċu danas da izlazim, kažem ja sebi.
Odoh na Blog.
A na Blogu, brane se, svađaju se, napadaju, umnožavaju se identiteti, metastazirani. Nije važno šta ko ima da kaže, važno je ko, koga kada brani napada, mrzi, voli. Košnica, tu i tamo incestoidna. Čujem da zatvoriše kapiju, citostatik mera.
Oseċam se kao onaj Kafkin "Seoski lekar". Odgovoriš na jedan pogrešan noċni poziv i nikada se više neċes vratiti u svoj domaċi mir. Pacijent ima crvljivu ranu, ne možeš mu pomoċi. Besni konji vuku kola, hoċes li zauvek na njima juriti kroz noċ?