Kaj da vam povedam, protičem sve brže a Vreme, skrštenih ruku na grudima i osmehom na licu, s pažnjom prati moj ubrzani sunovrat.
Danas u podne će biti tačno sedamdesetjedna godina od kako zakmečah dolazeći na ovaj svet. Prošle godine kada sam napunio sedamdeset, moj brat (mlađi od mene nepune dve godine) mi reče: A ti burazeru zakorači u osamdesetu! Bez zlobe, čista konstatacija uz neminovnu dozu zajebancije.
Pre dva dana na izložbi na koju sam morao da odem, sretoh drugara, kolegu i vršnjaka S.Š. Nije me prepoznao ili se napravio da me ne poznaje pamteći moj idiotski postupak prema njemu od pre 44 godine?! Pokušah da ga podsetim... Prestao sam da pamtim događaje iz prošlosti, sećam se unazad jedva dve, tri godine, reče on i dodade: Mislio sam da si jedan moj student, doduše malo stariji. Onda, shvatajući da preteruje setio se zajedničkih dana sa Akademije, iz iste sobe u vojsci, posete Konjoviću... Naš susret nije bio ni malo srdačan ali je bio moj susret sa sopstvenom prošlošću.
Ima jedna stvar koje se nisam oslobodio za ovih sedamdesetjednu godinu a neću sigurno ni do kraja života a to je, previše pričam! Svestan sam toga ali mi je i dalje jezik brži od pameti! 99% onoga što kažem je istina a onaj jedan posto otpada na umotavanje u zavitlanciju i šalu. Koliko puta sam se ugrizao za jezik, naravno kasnije, posle izrečenog. Veliki je procenat onih koji ne vole da čuju istinu a još veći broj onih koji će tu istinu iskrivljenu i unakaženu u sopstvenim mentalijama, plasirati drugima kao moj stav i mišljenje. Ne volim da tračarim i ogovaram ali se desi da me razgovor povuče i navede da dam svoje mišljenje o neprisutnoj osobi. To se može na prste nabrojati ali sam kao po pravilu bivao izopćen iz života dotične osobe. Moje mišljenje je u najmanju ruku bilo dobronamerno ali provučeno kroz ne uvek blagonaklone filtere, dobijalo bi oblik i dimenzije koje nisam bio u stanju da prepoznam kao svoje. No dobro, to mi je mana i kako stoje stvari, bez obzira na godine, nikada me neće napustiti, to sam u jednom delu sebe, ja!
Općenito gledajući, ne računajući prethodno naveden susret, potonuo sam, davim se, jedva dolazim do daha. Ne, ne predajem se ili bar tako mislim ali sve manje sam spreman da se viđam, srećem i družim čak sa najboljim i najdražim prijateljicama i prijateljima. Teram i nagonim sebe na rad i bilo kakvu aktivnost. Kad se sve presabere, ostale su mi samo knjige koje i dalje sa velikim zadovoljstvom čitam, nove i knjige koje sam više puta čitao. Ljubav između moje žene i mene je verovatno najbitnija stvar koja me drži da ne skliznem u Gehenu.
Nemojte mi se preterano zabrinjavati i dalje mislim da poživim do 96.te godine, ovo je samo depresivna epizoda koju ću, siguran sam prevladati.
Budite mi zdravi i veseli i neka vam svaki sledeći dan bude bolji, uspešniji i radosniji.