Posle mnogo, mnogo vremena prilom silika otidjoh u jednoj zemlji u jedan Shoping mall.
I videh ponovo ljude kako u redu čekaju da kupe McDonalds.
Ovo nije post o McDonaldsu, nije ni o Junk Food, ovo je post o mojoj averziji do nivoa da osećam bes kada vidim da ljudi jedu ( šta bilo) iz papirnih tanjira, sa plastičnim viljuškama, iz papirnih kesa I piju iz plastičnih čaša.
Taj nivo obezljudjivanja ljudi jedino me podseća na kokoške u mrežama koje samo treba da jedu i snesu jaja.
Ja bih radije sa Tasom u trafiku na pivo i napolitanke ( eto dokle je došlo) , ja bih radije na leskovačku mućkalicu bilo gde ( I to vrlo rado) , ja bih radije jeo korenje ( copyright Biljana Plavsic, mada radije bih iskreno tartufe I oni su ispod zemlje)
Jesti iz plastičnih tanjira genetski modifikovanu hranu u subotu posle krvave radne nedelje ( ko ima sreću da radi ) i pri tome osećati da je čovek “u provodu” čini “Zeleni Sojlent” pozitivnom utopijom.
Ovo nije ni post o multinacionalnim korporacijama koje prodaju taj shit, ovo je o nama koji naše poniženje predstvljamo samima sebi kao provod.
Da li kokoške na ovoj slici znaju da su kokoške na ovoj slici ?