Mali format. Ipak. Može kratka. Priča. Kazivanje. Bez pretenzija. Onako. Recimo: Nolite jacere margaritas ante porcos. Deo Hristove Besede na Gori. Ne prosipaju bisere, sakupljaju ih, otimaju, pretvaraju u evre. Zemljište, plodno, obradivo. Ugrađuju se u svaki projekat i projektić. U grob neće moći da ponesu ali dok su živi! Za ostale ih nije briga, neka se valjaju u blatu kao svinje. Bez bisera. Bez vode, bez hrane, bez krova nad glavom.
Kosovo je naše. Vaše. Njihovo. Da, njihovo. U njegovom srcu će zauvek ostati njegovo! Da li su stvari mogle da se odvijaju drugačije. Možda? Možda i ne. U igri su bili Nemci. Prvi. Onda Amerikanci. I sada Amerikanci. I sutra. Srpska Sveta zemlja je sada njihova zemlja. Kraj nije na vidiku ili jeste a i ako se desi taj kraj, biće to još jedan poraz.
Ili: Quod licet Iovi, non licet bovi. On sebe vidi kao Jupitera. Vrhovni. Neporeciv. Nezamenljiv. Jedan jedini. Oko njega menažerija. Ne treba mu bič. Drhte na svaki njegov mig. A korist do neba. Ugovori. Tajni. Ko zna koliko? Fontane. Beton, beton, beton. Seča drveća. Uništavanje reka, rečica, potoka. Opet pare u džep. Neće doživeti normalnu državu i normalnu vlast koja služi narodu. Ništa više.