Ko je Rade Terzić?
Rade Terzić je bio okružni javni tužilac, koji je ignorisao zahteve porodica poginulih radnika RTS da se iz postupka protiv generalnog direktora RTS Dragoljuba Milanovića izuzmu sudija Vučko Mirčić i tužilac Krsman Ilić, kao što je, pored toga, dopustio i da Dragoljub Milanović u aprilu 2001, upravo na drugu godišnjicu bombardovanja Televizije, bude pušten na slobodu, što je predstavljalo cinično ruganje žrtvama i otvoreno travestiranje pravde i prava. Terzić je sutradan primio u svojoj kancelariji predstavnike porodica, sa Žankom Stojanović na čelu, ali ih je tom prilikom uveravao kako su ta dvojica sudija izuzetno časni i pošteni ljudi. Tokom akcije "Sablja", međutim, kada je kao saradnik 'zemunskog klana' bio uhapšen sudija Milan Sarajlić, gospodja Žanka Stojanović je imala prilike da vidi više fotografija na kojima su okružni tužilac Rade Terzić i uhapšeni sudija Sarajlić zajedno; bili su zapravo kućni prijatelji. Naravno, u toj akciji bio je uhapšen i sudija Života Đoinčević, koji je pustio Milanovića na slobodu upravo na dvogodišnjicu bombardovanja RTS-a (Sem Đoinčevića, u svojstvu predsednika, u tom sudskom veću bili su još i Bojan Mišić i Zoran Tatalović, kao članovi )
Milan Sarajlić bio je zamenik i republičkog javnog tužioca Siniše Simića (kod koga su inače porodice više od dve nedelje tokom 2002. pokušavale da zakažu prijem kako bi se požalile na rad Radeta Terzića i ostalih sudija koji su se bavili slučajem Milanovića), uhapšen marta 2003. pod optužbom da je održavao veze sa ‘zemunskim klanom’. Života Đoinčević, sudija Okružnog suda u Beogradu, takođe je uhapšen marta 2003. pod optužbom da je održavao veze sa gorepomenutim klanom. Policija je obavestila javnost da je u njegovom stanu pronađen čitav arsenal oružja. Đoinčević je zatim navodno zapao u tešku psihičku kzrizu, našao se na slobodi, da bi kasnije od države naplatio ogromnu odštetu. Zoran Tatalović, treći član sudijske trojke koja je pustila Milanovića da se brani sa slobode, i sam se, u jesen 2004, proslavio odlukom da "usled nedostatka dokaza" oslobodi osumnjičene za ubistvo policijskog generala Boška Buhe, članove bande udbinog likvidatora Željka Maksimovića Make, iako je policija kao jasan dokaz priložila snimke presretnutih razgovora bande. Tatalović je nakon toga imenovan za sudiju Vrhovnog suda. Sam Vrhovni sud poništio je Tatalovićevu presudu, ali su članovi bande u međuvremenu pobegli.
mnoge pripadnike JSO, kao i njihovog komandanta Milorada Lukovića Legiju. List Danas od 27. marta 2003. piše: "Terzić nije donosio sam odluke, ni kad su u pitanju bili najvažniji predmeti, već se konsultovao sa saradnicima. Među njima su bili nedavno smenjeni republički tužilac Siniša Simić, i uhapšeni Milan Sarajlić, koji je neposredno pre nego što je otišao u republičko tužilaštvo bio Terzićev prvi zamenik. Sarajlić je priznao da je bio na platnom spisku vođa zemunske organizovane bande". Poslednji Terzićev angažman bio je izlazak na uviđaj kada je ubijen predsednik Vlade Zoran Đinđić - i taj je slučaj bio preuzeo na sebe. Nateran da podnose ostavku, očevici tvrde da se bukvalno tresao od straha dok je stavljao svoj potpis na dokument.
Hajde da pogledamo večerašnji Poligraf, da vidimo zašto se to Terzić tresao od straha kad je bio prinudjen da potpiše svoju ostavku.