Autor: Miroslav Janković
Značaj interneta kao izvora informacija, iz dana u dan uporno i vrtoglavo raste. Samo u Srbiji je broj korisnika interneta sa 6 odsto od ukupnog broja građana iz 2003. godine porastao na 16 odsto u 2008-oj. Ovakav razvoj dovodi do sve većeg interesovanja država i vladajućih struktura za sadržaj dostupnih informacija na internetu, a kao nažalost nezaobilazna posledica tog interesovanja javlja se njihova želja za "filterisanjem" istih.
Neke države u svetu već su donele zakone kojima se na određeni način reguliše sloboda izražavanja na internetu. U nekima se to dešava u ovom trenutku. U Srbiji i samo pominjanje ove ideje zvuči kao naučna fantastika, dalja od daleke budućnosti. Iako ova konstatacija ima na prvo slušanje negativan prizvuk, mozda to u ovom trenutku za nas i nije tako loša pozicija. Možda to može biti prilika da na iskustvima drugih uredimo ponašanje na internetu koje neće dovoditi u pitanje slobodu izražavanja, odnosno medijska prava i slobode uopšte. Zasigurno ne na način na koji je to ucinjeno u Saudijskoj Arabiji ili Kini. Ili u Turskoj gde je cenzurisano korišćenje "YouTube".
Najveći problem zakonodavaca kada se bave ovom temom je što nekada misle da rade pravu stvar, ali sve dok u potpunosti ne razumeju svu kompleksnost interneta njihovi napori se mogu pretvoriti u nenamerno (u najboljoj varijanti) limitiranje slobode izražavanja prekomernim "filterisanjem" ili blokiranjem sadržaja. Primera radi, blokirajući jedan deo sadržaja koji oni percipiraju kao nepoželjan ili uvredljiv, moze se desiti da blokiraju ceo vebsajt ili čak ceo domen. "Filterisanje" interneta međutim najčešće rezultira u kombinaciji "prekomernog blokiranja", kada se blokira više informacija nego sto je to nameravano, i "male efektivnosti" jer se takve mere mogu lako zaobići od prosečno edukovanog korisnika interneta. Činjenica je da sloboda izražavanja na internetu ne može biti neograničena jer očigledno postoji "nelegalan" sadržaj. Pomenuću samo dečiju pornografiju ili govor mržnje koji se pojavljuje najčešće na sajtovima neonacističkih organizacija. Zbog svega toga veliki je izazov napraviti razliku između sadržaja koji je nelegalan svugde i po opštim standardima (kao dečija pornografija) i onog sadržaja koji je, primera radi, sa stanovišta vladajućih struktura nepoželjan i koji žele da "uguše" iz političkih razloga.
Ima još jedna dimenzija budućnosti interneta na koju se mora obratiti pažnja. Danas se internet još uvek percipira kao "pomagalo" odnosno podrška štampanim i elektronskim medijima. Uskoro, ova konstelacija biće obrnuta. Digitalizacija medija će smanjiti uticaj nacionalnih elektronskih emitera. Izraz "lokalni mediji" neće više biti precizan i tačan sa stanovišta dostupnosti njihovog sadržaja, a zbog prednosti koje pruža internet. Postojeća podela frekvencija biće ozbiljno uzdrmana altrenativnim formama distribucije informacija, poput interneta. Takođe, čini se i da blogovi već u ovom trenutku postaju ozbiljan pandan tradicionalnim predstavama o načinu na koji se javno mnjenje oblikuje. Nameće se i pitanje potencijalnog monopola na internetu zbog njegove lukrativne strane, koja je u porastu.
Razmisljajući o svemu ovome, nedavno sam se zaputio u Svilajnac. Podsetiću da je tamo do skoro na vlasti bio Dobrivoje Budimirović zvani Bidža, a da je to danas kandidatkinja proevropski orijentisane političke opcije. Kada sam ušao u kancelariju predsednice opštine prva stvar koju sam primetio je da ona nema kompjuter. Nema ga ni njen zamenik. Nije ga imao ni Bidža, pa nije imao šta da ostavi. Jedino što je u toj kancelariji Bidža imao je sistem kamera za praćenje svih prostorija u opštini. Bidža je očigledno doživljavao svoj posao voajerski. Bidža je odneo iz kancelarije i ogromno platno sa svojim portretom u punoj veličini i u generalskoj uniformi. Bidža je, po recima mojih sagovornika, ostavio ovoj opštini dug od 6 000 000 eura.
Upoređujući Bidžu i digitalizaciju mozemo da razumemo svu apsurdnost vremena u kome smo živeli i živimo. Malo li je za novi početak.