Dakle, da ponovim - svi znamo ko je iza Đinđićevog ubistva. I samo zato što je normalnim ljudima krajnje odbojno da o tako ozbiljnoj, važnoj i stvari koja zahteva pijetet pričaju na način na koji se o tome priča, način koji otkriva političku gramzivost i pohlepnu sujetu, to znanje niko javno ne saopštava, pa se stvara utisak da istinu iznosi jedna ili druga strana. Naravno, ni jedna ni druga strana ne iznosi istinu. Jer, obe strane su krive.
Tvrdim, dakle, da su Đinđića ubili Koštunica i Čeda, Beba i Mihajlović. Sa svojim zločinačkim udruženjima. Uslovno rečeno metaforički.
Jedni su ga ubili jer nisu dozvolili da se posle 5. oktobra do kraja raščisti sa Miloševićevim sistemom, već su sve ključne elemente tog sistema prihvatili u sebe, a taj uljez, taj alien, preuzeo ih je iznutra. Naravno, sami domaćini su bili u velikoj meri plodni, pa i pohotni. Jeste, i Bulatović, i Tomić, i Bracanović, i toliki kojima imena ne znamo, toliki kriminalci, policajci, biznismeni, svejedno, stvorili su okruženje koje je omogućilo atentat.
Drugi su ga ubili jer su posle 5. oktobra, pod licemernim samoopravdanjem da cilj opravdava sredstva, krenuli u raznorazne talove sa kriminalcima i tajkunima. Pa nije važno da li se zovu Janjušević, Kolesar ili Rašeta, Mihajlović ili Jovanović, ili opet ti neki kriminalci/policajci čija imena ne znam - i njih je preuzeo neki drugi uljez, neki drugi alien, ali i taj je našao plodne, pa i pohotne domaćine.
I ne zaboravimo prauzrok zločina, socijaliste i radikale, koji su scenu za zločin postavili. Svi oni su suštinski krivi što su stvorili uslove za ubistvo Đinđića.
Mislim da je irelevantno da li su bili pohotni za vlašću kao takvom, kao oni prvi, pa su širokogrudo privijali svakoga ko bi im se ponudio, ili su, kao oni drugi, podjednako podatno uleteli u korupcionaške afere. Irelevantno je jer su postavili neke druge ciljeve iznad sebe, zavedeni uverenjem da je svaki kompromis u politici dobrodošao (molim, ne razumite me pogrešno, kompromis kao takav jeste dobrodošao, ali ne i paktiranje sa zlom), i stvorili okolnosti u kojima ne samo da su mafija i Legija ojačali, osilili se, činili sve što su činili, nego i imali organizacione, logističke, finansijske, ljudske, medijske, oružane, obaveštajne, pa i političke resurse koji su im bili potrebni da ubiju Đinđića.
I, možda opet naivan kakav možda jesam, a možda samo zbog toga što sam, nemajući politički ni neki drugi interes, oslobođen viška emocije i strasti, bez obzira na Radovanovićevo pokretanje istrage, mislim da ni jedni ni drugi nisu ni imali nameru, niti su planirali da ubiju bilo koga, a kamo li Đinđića. Ni Beba, ni Koštunica, ni Čeda ni Mihajlović. I jako bi mi bilo žao ako grešim.
E, sad. Da li ih krivim makar za stvaranje tih okolnosti, ako već ne za zaveru i mafijaško udruživanje. U tom nekom krivičnom smislu - sigurno ne. Politički - ne znam. Ne znam da li se i šta drugo moglo tada raditi, kako bih se sam postavio u tim situacijama i za koji greh bih ja bio plodan i pohotan. Ali, između ostalog i zato, ja nisam političar. A oni jesu.
Političku pozadinu ubistva stvorili su svi zajedno. Pa ta pozadina i nije drugo nego politički trenutak u kom se ubistvo dogodilo. I ona nije krivično delo. Ali svi su za tu pozadinu krivi. I, molim vas, nipošto ne znači da ako su svi krivi – niko nije kriv. To bi bila dosetka. Svi su krivi znači baš to – svi su krivi – i morali bi da shvate sve posledice svojih odluka i za njih preuzmu i političku, i ličnu odgovornost.
A oni, evo, nastavljaju po starom i razvlače po zemlji telo ubijenog premijera, otimajući se za sitne politikantske interese. Pa se u kalu valjaju ministar policije kome bezbednosne kamere u vladi nisu radile iako je par dana pre toga izvršen neuspeo atentat na premijera i predstavnici političke grupacije čiji je lider, onaj za koga bih rekao da je iskren u snažnoj žalosti zbog premijerove tragedije, priznao u skupštini da je potonjem ubici premijera, kada je uveliko znao da je u pitanju kriminalac najvišeg ranga, činio usluge i kršeći propise dovodio porodicu.
Fuj.
p. s. Veći deo vikenda neću biti u mogućnosti da odgovaram na komentare ako ih bude, pa ako bilo ko u njima učini nešto za šta bi moglo da se pretpostavlja da je kakvo krivično delo, ili ako vređa i najliberalnija pravila pristojnosti, molim moderatore da te kometare izbrišu, ali da mi ih prethodno pošalju elektronskom poštom, da bih mogao sam da procenim i vratim ih na sopstvenu odgovornost, ako smatram da treba. Sam ću se, kada se vratim, u diskusije uključivati ako bude potrebe da razjasnim eventualno neku nezgrapnu misao, a ni u kakvu polemiku neću se uključivati.