Ako stvari prihvatite onako kako nalažu nepisana pravila ili pisana, svejedno - lakše će vam biti u životu. Talasanje ili "gicanje" smeta sistemu i urušava red. Znači da zaključim - i ako mi se nije slavio rodjendan- šta ću, bolje nego da izmišljam da sam bolesna, da krečim ili da je pukla cev. Znači, slavimo rodjendan, pečemo kolače, kuvamo, pravimo, ukrašavamo, duvamo balone, vučemo sokove iz radnje i svi se pravimo da se nevidjeno radujemo. Ja bih se radovala da smo išli u restoran i da smo tamo služeni, da smo posle toga duvali svećice na kupljenoj torti ( koja je 100% bolja nego ona koju sam ja pravila) ali...
Ovde se dečiji rodjendan slavi tako što decu liferuju jadnim roditeljima čiji je red stigao a oni(roditelji) gledaju da se ne zadrže nikako duže od pristojnih 15 sekundi na vratima - tek toliko da se zahvale za poziv i da se šeretski nasmeju uz neizbežnu rečenicu - viel spass ( dobro zezanje!)
I tako dodjoše deca - napravila ja klopu, postavila sto, sve miriše sve se puši a od njih 10 - 8 u glas odmah kažu da neće da jedu...Tu mi se već sruši koncepcija jer sam računala bar na 30 minuta sedenjaa i klope. Nekako nateram kolovodju medju njima da jede - i eto čuda, uskoro sledbenice počeše da jedu.
Kupila sam neko ogromno platno da bi se zabavili u narednih sat vremena sa zajedničim slikanjem i malanjem - ali, avaj, slikanje u poredjenju sa skakanjem po krevetima i nije neki provod. I tu se stvar otrgla kontroli -skaču, lepe gumene medvede po staklu, jure se u krug oko kuhinje i kriju se u korpu sa prljavim vešom. Pogledam na sat - ostalo mi je još oko 2 sata nevidjenog provoda dok spasioci, roditelji ne dodju. Dvoje sam uhvatila u ormanu kako se veru po policama.
Promena plana - plan B stupa na scenu. Vadimo rodjendansku toru i skupljam ih nekako oko stola da pevamo pesmicu i sve što ide uz to. Niko ni da čuje za pesmu a kamoli za slikanje. Počinje druga omiljena igra -sakrivanje od foto aparata i to pod sto - lete viljuške, čaše i šta god po podu.
Plan C - ostalo je još oko 90 minuta, te igru "pinijata", koju smo planirali za poslednjih pola sata vadimo kao sigurnu kartu. Igra se sastoji u tome da se prethodno napunjena kugla od papira udara štapom i pobenik je onaj ko prvi dodje do slatkiša sakrivenih u lopti. Previdela sam samo da je juče bilo 25C i da će se čokolade sigurno razmrljati. Te tako i bi, sve je bilo braon od rastopljene čokolade, deca, naravno od tog trenutka imaju ne samo prljave nego lepljive i čokoladirane ruke.
Tu smo se spasli za nekih 30 minuta. Ostalo je još oko sat vremena - i tu puštam da rade šta hoce uz nadzor da ipak izvuku živu glavu.
E - u jednom trenutku sam totalno skrenula sa uma kad je neki klinac ( fini roditelji -stvarno) u punom startu naleteo na staklo koje menja jedan zid u stanu. Uhvatila sam ga za ruke i počela na srpskom:
Jesi ti normalan, hoces da se povrediš?urlam ja - sve uz drmusanje. Ne znam šta je jadan razumeo ali valjda je video da je stvar ozbiljna i smirio se.
Kad pomislim jezik sve znači, ja jednostavno nisam mogla u tom trenutku da mu bilo šta kažem na bilo kom drugom jeziku.
Kad odlepiš totalno od sreće ili tuge, stesa ili zadovljstva - valjda to možeš samo na svom jeziku.
Dodjoše i roditelji. Svi uzeli po čašu pića, smejemo se, stres spao sa crvene u plavu zonu...deca se pakuju polako kući. Moja dobra drugarica Jasmin - mi samo šapne: Dobro je, rodjendan je samo jednom godišnje - za viked su na redu dva druga srećno/nesrećna roditelja.
Sinoć sam sanjala tačno šta sam rekla klincu - na nemačkom; ali kada je bio daleko od mog staklenog zida.