Danas ću, posle tačno 5 godina i 19 dana, zapaliti prvu cigaru. Kad sam ostavljao duvan, namerio sam da, kad ovoliko vremena prođe (minus tih 19 dana), nikad više ne zapalim cigaretu, ali da se vratim istinskom uživanju u cigarama, onako, ponekad, poneku. Pa, očekujući ručak, specijalno nabavljen komad jagnjetine od gospodina Tome, koji keva sprema kako sam navikao još kod babe, posle kog dolikuje častiti se cigarom, evo, ovako, ublažavam neizdrž.
Jest, cigare su u međuvremenu i kod nas postale i same deo konzumentske zavere (kao dokaz ne samo da nisam njena žrtva, već i da sam tu zaveru prozreo, ovde kačim tekst koji sam objavio u jednom od poslednjih brojeva Evropljanina, dakle biće negde '98-me, '99-te, kada ovi pućkaroši što ne skidaju markice nisu smeli ni da pomisle da im je dozvoljeno tako se zadovoljavati), ali ću nastaviti da ih uživam sebe radi, prezirući sve koji se cigarama pokazuju, bez istinskog doživljala oblaganja nepca neuhvatljivim supstancama.
Priznajem, ovaj post pišem i da objavim prijateljima, koji su nekad znali da se meni na poklon kupuju samo cigare – kubanske sorte (ne mora sa Kube, vidi tekst) – da im je slobodno isto ponovo činiti.
U međuvremenu, proverio sam hjumidor, tih nekoliko Partagasa koje sam sačuvao i drugih kubanki, izgledaju sasvim dobro, pa sam se bacio na operaciju, da prostite, ovlaživanja.
Još da kažem da sam srećan što sam ostavio cigarete, u velikoj meri zato što više nisam rob multinacionalki koje ih proizvode i zbog specifične slobode koju kao pušač nisam mogao da pojmim ni na jednom sastanku dužem od pola sata, ako se ne puši. Osim toga, ništa mi nije bolje – samo sam se ugojio i razvilo mi se čulo mirisa, pa mi ovaj grad još više smrdi nego ranije.
A od cigara će da zamiriše.
update posle ručka: U boga nisam poverovao, al' blažen jesam.