Bio jednom jedan car koji se zvao Voja. U toga cara bila je kita kozja, pa je redom zvao čobane da mu je čuvaju; ali kako je koji išao, nije se natrag vraćao, jer kako bi koji završio sa kitočuvanijem, car Voja bi ga zapitao jel mu se kita dopala, a čoban bi odgovorio da ružniju u životu nije video; onda bi ga car Voja odmah sabljom posekao.
Tako dođe red na jednog čobana, al’ mu beše mrsko da ide kod cara Voje, te se učini bolestan, pa pošlje svog zamenika Rumenka. Kad ovaj iziđe pred cara, zapita ga car što nije glavni čoban došao, a on odgovori da je bolestan. Onda car Voja sede te mu Rumenko čuvaše kitu. Momak, čuvajući kitu, opazi da je to kozja kita, ali kad ga Voja zapita kako mu se sviđa, on odgovori da u životu lepšu kitu video nije, da je treba slikati, uramiti i držati na zidovima svih škola i državnih institucija u carevini. Svide se caru ovo laskanje te Rumenka primi u službu glavnog kitočuvara sa mogućnošću napredovanja u službi i dade mu dvanaest dukata. Kad Rumenko otide kući, zapita glavni čoban kako je u cara, a on mu odgovori da je dobro i da ga je car primio u službu i pokaza mu dvanaest dukata što je od cara dobio, ali mu ne reče da je u cara video kozju kitu.
Od to doba Rumenko je svakoga dana išao i caru čuvao kitu, i za svako čuvanje dobijao po dvanaest dukata, i nije nikome kazivao da car ima strašan defekt u vidu kozje kite. Ali ga najposle stane mučiti i gristi gde ne sme nikome da kaže kako car ima najružniju kitu na svetu, te se počne gubiti i venuti. Glavni čoban to opazi, pa ga stane pitati šta mu je, a on mu na mnogo zapitkivanje najposle odgovori da ima nešto na srcu, ali ne sme nikome kazati, „a da mi je“, veli „da kome god kažem, odmah bi mi laknulo.“
„Da ti nisi peder?“ – upita ga glavni čoban.
„Nisam glavni čobane, jeste da sam carski kitočuvar, ali nisam ja peder,“ – odgovori mu Rumenko.
„Pa što se onda šminkaš i stavljaš rumenilo, kad nisi peder?“ – upita začuđeno glavi čobanin.
„Ne šminkam se! Ja sam prirodno rumen!“
„Pa kakvu to onda tajnu kriješ. Kaži meni, ja neću nikome kazati; ako li se bojiš meni kazati, a ti idi Ilarionu, pa kaži njemu; ako li nećeš ni njemu, a ti iziđi u polje iza grada, pa iskopaj jamu te zakopaj glavu u nju, pa tri puta zemlji kaži šta znaš, pa onda opet jamu zatrpaj,“ – dade mu glavni čoban gotovo rešenje za njegov problem.
Rumenko izbere ovo treće te otide iza grada u polje, pa iskopa jamu, te u nju zavuče glavu i tri puta rekne: „U cara Voje kozja kita!“ – pa onda zagrne zemlju, i tako se smiri i otide kući.
Kad posle toga prođe neko vreme iz one jame nikla ogromna šljiva, koja je obilno rodila. Pokupiše ljudi šljive te od njih ispekoše rakiju; rakiju prodadoše kafanama širom zemlje, obogatiše se i pobegoše što dalje od Vojinog carstva. Ali kad su ljudi počeli da se opijaju tom rakijom počeše da pevaju iz sveg glasa: „U cara Voje kozja kita!“
Čuvši to, car Voja odmah dozove Rumenka, pa ga zapita: „More, što si ti oglasio narodu za mene?“
A on se siromah još više zarumene i stane se pravdati da nije nikome ništa kazao, ali da je video šta on ima. Onda car istrgne sablju da ga poseče, a on se prepadne, pa sve po redu iskaže kako se zemlji ispovedao pa kako je sad na onome mestu narasla šljiva, od koje su ispekli rakiju od koje ljudi pevaju. Onda car sedne s njim u limuzinu i pođe na ono mesto da vidi je li istina. Vide on veliku šljivu, te svrati u obližnju kafanu i zatraži rakiju od te šljive. Popi jednu čašicu na eks, te posle kratkog vremena poče pevati iz sveg glasa: „U mene kozja kita!“
Pocrvene car Voja od sramote i shvati da su svi saznali njegovu mračnu tajnu, isuče sablju, te se samoubi.