Duvao je jak vetar. Čovek u mantilu je išao ulicom. Koračao je dugačkim koracima. Iako je duvao vetar, nije se ništa čulo. Povijene glave, da mu vetar ne bije u lice, čovek je išao svojim putem. Ni previše brzo, ni previše sporo, ali dugim koracima. Pored njega su promicali automobili, ćutke, bez ikakvog zvuka. Dim iz auspuha, ljudi u automobilima koji pričaju, ali u potpunoj tišini. Samo se čuo klavir. Čovek u mantilu je još više savio glavu i mrmljao nešto sebi u bradu. Ništa se nije čulo, ni vetar, ni automobili, ni mrmljanje. Samo klavir. Najednom čovek udari glavom u banderu. Okrenuo se, pogledao oko sebe i zaobišao banderu sa kojom se malopre sudario. Klavir je svirao, a on je nastavio svojim putem.
Dobar deo života sam proveo u Ateljeu 212. Čak mogu reći da kad pomislim na pozorište, pomislim na Atelje. Još u mladosti sam odlazio na predstave zahvaljujući kartama koje je otac jednog mog prijatelja dobijao preko sindikata. Zbog tadašnje mladosti najverovatnije nisam razumeo sve što je iz grla glumaca dopiralo do mene ali sam uprkos tome srećan što sam odrastao baš uz tu prašinu, pokretni krov, miris i najvećim delom magiju velikana. Kasnije su ta odlaženja u Atelje postala nezaobilazna potreba, pa sam neke predstave gledao po nekoliko puta. Šta neke? Skoro sve.
Glumi: Ernest Borgine
Direktor fotografije: Samuel Bayer
Muzika: Michael Brook
Montaža: Jay Cassidy
Scenario i režija: Sean Penn
Mali Marko je taman obavio nuždu u klozetu i pustio vodu, kad je uz šum vode čuo neke zvuke, veoma neobične za takvu situaciju. Spustivši glavu ka šolji, osluškivao je pesmu koja je odjekivala:
"Haj-ho haj-ho,
Poštovani,
Petar Petrović je bio Četnik za vreme Drugog svetskog rata.
Ne. Petar Petrović je bio Partizan za vreme Drugog svetskog rata.
Ne. Petar Petrović je bio Ustaša za vreme Drugog svetskog rata, a zato što nije bio Hrvat, izbacili su ga posle par meseci i naterali ga trči unatraške do nekog malog sela u Bosni.
Ne. Petar Petrović je bio u logoru u Nemačkoj. Zarobljen kao vojnik za vreme „Aprilskog rata“.
Uzaludnost mog boravka na ovoj planeti bila je očigledna. Slaveći trideset i neki rođendan spoznao sam da svako moje dotadašnje viđenje sveta predstavlja samo puku maštu. Pokušavajući da shvatim pravi smisao mog postojanja, ostajao sam bez odgovora. Sve je moglo bez mene i sve je moglo sa mnom. Svemu i svakome je bilo svejedno da li ja postojim. Onda sam krenuo auto-putem. Krenuo sam i rešio da ne stanem. Obučen krajnje obično, svakodnevno, zaputio sam se, pitaj boga kuda.
Ko su ljudi koji ne plaćaju račune?
Ko su ljudi koji se švercuju u prevozu?
Ko su ljudi koji prelaze ulicu na crveno i van pešačkog prelaza?
Ko su ljudi koji voze ne poštujući saobraćajne propise?
Ko su ljudi koji parkiraju kola gde stignu?
Ko su ljudi koji bacaju otpatke po ulici?
Mislim da nema čoveka koji u nekom životnom dobu nije gledao crtane filmove. Kada sam ja bio klinac, vreme za crtane filmove je bilo u 19:15h. Tačno pred Dnevnik. Onaj Dnevnik, najvažniji, kada smo nakon bravura animiranih junaka, odlazili da ne smetamo odraslima koji zabrinuto pilje u ekran, pokušavajući da između cenzurisanih misli pronađu suštinu trenutne situacije i događaja koji nas okružuju. A baš u tih petnaest minuta pre Dnevnika, mogli su da nađu ključ po kome se vesti vešto servirane mogu protumačiti.
Dokle će biti sranja u ovoj zemlji?