Često se pitam kome se zapravo obraća umetnik, trenutku ili večnosti? Da li su svi ti osmesi, apoteoze, zalasci, izlasci, žitna polja, suncokreti, zvezde, nebesa i dubine samo trenuci zarobljeni ili trenuci produženi u večnost. Da li se jednom odsviran zvuk ugasi ili nastavi večno da treperi u bezglasju, negde iznad svesti, uhvatljiv samo onome ko ga prizove.
Sa čisto neurofiziološkog stanovišta, bilo koje kretanje, a samim tim i podizanje čaše ima tri komponente:
FUDBAL - uputstvo za upotrebu
Zaista je teško napisati bilo šta o fudbalu, a da ne izazove podozrive komentare. Šta se to desilo pa da jedna, bez svake sumnje veoma lepa igra, postane sinonim za nešto prljavo, nečasno, pokvareno, zlo. Sve negativne društvene pojave, bez mnogo muke, mogu se naći pod svodovima stadiona. Bukvalno sve: narkomanija, prostitucija, kocka, rasizam, nasilje, krađe, ubistva, otmice...
...pošli smo kućama sa tradicionalnog, jednonedeljnog, druženja MENSA Jugoslavije, iz kafea pri Malom pozorištu Duško Radović.
Izvinjavam unapred blogerskoj populaciji što ponavljam tekst koji sam već objavio, ali kao gost-autor. Želeo sam samo da ga pridružim svojim ostalim tekstovima.
Široki vidik Velikog toka pružao se unedogled kroz zimsku izmaglicu.
Strme obale treperele su, a crne bezlisne krošnje pretapale su se sa moćnom rekom, te se nije znalo gde prestaje voda, a gde počinje kopno. Retki krici rečnih galebova odjekivali su sablasno, a mračna vodena masa neprimetno se kretala nekud ka obzorju.
Prvo je vetar utihnuo, stišali su se zvuci koje donosi dan, zatim su se senke izdužile, nebo se veoma zacrvenelo, a onda je sve postalo senka. Još ne znam da li sam sve ovo sanjao ili možda još uvek sanjam. Znao bih kada bih umeo da razlučim gde prestaje san, a gde počinje java. Bilo kako bilo, da mi nije snova, možda i ne bih ovo pisao, pa neka bude da sam sve ovo sanjao i da je ovo priča o mom snu.
Dobar dan. Imate li malo vremena.
Ne, ne traje dugo. Imate priliku da se okušate u nečem jedinstvenom.
Ne mogu da vam kažem detalje, ali u pitanju je igra.
Draga moja,
Pariz me je dočekao umoran i siv. Zatrpan niskim oblacima. Teturao se kao mamurna skitnica, doduše dostojanstvenog držanja i u skupom odelu, ali pomalo zalutala u mračne ulice zaposednute senkama nekih ljudi što često psuju i preglasno pričaju. Sjaj prošlih godina mogao se naslutiti po gordim pogledima koje mi je upućivao kroz kapljice što su se kao suze slivale niz prozor hotelske sobe. Njegov pogled gord, a moj setan.
Die meister.
Die besten.
Les grandes équipes.
The champions.