Prvo je vetar utihnuo, stišali su se zvuci koje donosi dan, zatim su se senke izdužile, nebo se veoma zacrvenelo, a onda je sve postalo senka. Još ne znam da li sam sve ovo sanjao ili možda još uvek sanjam. Znao bih kada bih umeo da razlučim gde prestaje san, a gde počinje java. Bilo kako bilo, da mi nije snova, možda i ne bih ovo pisao, pa neka bude da sam sve ovo sanjao i da je ovo priča o mom snu.
Dugačak, ali nesiguran korak vodio me je nepoznatom stazom. Oči su mi bile širom otvorene, ali ništa nisam video. Oko mene je bio potpuni mrak, a kad oči ogluve, sluh počinje da vidi dvostruko više. Mnogobrojni glasovi upozoravali su me da nisam sam. Njihov smisao i sadržina mešali su se, te je ostajala samo buka koja me je činila nespokojnim. Obrisi debelih stabala otimali su se tami i pokazivali mi put iako nisam znao kuda tačno idem.
Odjednom, niotkud i neočekivano, ispred mene se pojavila jaka svetlost. Izvirala je nekud iz zemlje jednim krajem, dok je drugim uranjala u nebo. Ličila je na vrtlog koji pravi olujni vetar, ali umesto buke i lomljave, sve je bilo mirno. Kako sam joj se probližavao, glasovi su se pojačavali i pretvarali u jezivi smeh, koji bi neko manje samopouzdan opisao kao preteće režanje ili čak samrtnički ropac divlje zveri. Osetio sam strah, ali nisam stao. Svetlo me je privlačilo kao zemlja.
Zakoračio sam unutra. Ničeg tu nije bilo osim jednog velikogogledala, uokvirenog teškim metalnim ramom. Stao sam ispred, zagledao se, ali svoj odraz nisam video. Na uglačanoj površini ukazao se samo predeo kojim sam došao. Gubio se u tmini. Odjednom, sve se utišalo, a iz ogledala se začuo glas:
"Dobro došao."
"Smem li najpre da znam gde sam i sa kim razgovaram? Čak vas ni ne vidim."
"Nalaziš se tamo gde si oduvek želeo da budeš: pred vratima slave. Ti si pisac, zar ne? Umetnik?"
"Da, a vi ste?"
"Đavo."
Pod nekim drugim okolnostima verovatno bih se nasmejao ovakvom predstavljanju, možda čak i narugao, ali ovoga puta ostao sam miran, kao da sam čuo nešto najobičnije. Nešto duboko u meni paralisalo mi je sve, godinama sticane, mehanizme odbrane od iracionalnog.
"Đavo?" upitah više za sebe, ne bi li ta reč, ponovljena, ublažila svoje značenje.
"Zašto se čudiš? Pa svi vi umetnici tražite moju pomoć, oduvek. Šta ćeš, većina obično bira lakši put."
"Ja nisam tražio ničiju pomoć, pogotovo ne đavolovu. I šta znači lakši put? - pravio sam se nevešt.
"O jesi, jesi. Možda nisi svestan toga, ali jesi, i to često. A lakši put ti je u stvari nadahnuće i to ono čarobno, ono koje te može učiniti besmrtnim. Neki to zovu nadarenošću, ali ja više volim reč dar. Dar,
zato što mora neko da ti ga da."
"A vi to možete?"
"Naravno da mogu. Pa to stalno radim."
"Zar ne može da se dobije na neki drugi način?"
"Može, ali to je teži put. Zahteva ogroman trud i strpljenje, a ne jemči ti ništa. Morao bi da obrišeš svoju prošlost kao tablu mokrim sunđerom i počneš sve iznova. Ali tvoja prošlost nije ispisana školska tabla, a tek tvoj um nije sunđer. Više me podseća na kamen: tvrd i nepouzdan za oblikovanje. Zato većina bira lakši put. Neće da se menja i ne želi da čeka."
Razgovor me je, koliko zbunjivao, toliko i privlačio Želeo sam to nadahnuće koje bi me učinilo besmrtnim, prizivao ga, tražio u onome što me je okruživalo. Tu je, osećam da je blizu, dodirujem ga ponekad ali brzo nestane, ostavljajući me bespomoćnog i praznog.
"Šta tražite zauzvrat?" upitao sam radoznalo.
"Prvo ja tebe nešto da pitam, pre nego što ti iznesem svoj predlog, a pitanje je jednostavno: jesi li slobodan?"
"Jesam. Naravno da jesam. Kako neću biti slobodan? Pa bavim se umetnošću. Zar za umetnost sloboda nije uslov svih uslova?"
"Zaista veruješ da si slobodan? Razmisli još jednom?"
Otvorio sam usta želeći da ponovim prethodne reči, jer sam o tome često razmišljao i pre ovog susreta, ali iako je glas bio moj, reči nisu. Dopirale su iz mojih usta, ali ih nisam prepoznavao, kao da ih je izgovarao neko drugi iz mog tela mojim glasom:
"Slobodan sam da govorim, ali sam rob svojih reči. Slobodan sam da mislim, ali sam rob svojih znanja. Slobodan sam da donosim odluke, ali sam rob svojih predrasuda. Slobodno živim, ali sam rob svojih interesa."
"Gotovo da je tačno sve što si rekao. Sloboda nije uverenost u slobodu ili stvar odluke. Ali ima nešto gde si potpuno slobodan, jedna jedina oblast gde imaš mogućnost izbora nezavisnu od svega što jesi ili što si bio. Nezavisnu od svega što znaš i što ćeš ikada znati. To je sloboda da prepoznaš i razlikuješ dobro i zlo. Jedino tu imaš istinsku slobodu da biraš, još od, znaš već.
Nego, da skratimo razgovor. Evo moje ponude: Oslobodiću te svih stega i prepreka koje te ograničavaju. Oslobodiću tvoje nadahniće. Dobićeš dar koji toliko želiš i to na najlakši mogući način. Jedino što tražim, jedino što ću ti uzeti jeste sloboda da razlikuješ dobro i zlo. Ubuduće, umesto tebe, to ću raditi ja, a ti ćeš se
povinovati mojoj volji. To je sve."
Svet mi se pomerio pod nogama. Jedna odluka, jedna reč, delila me je od onoga za čim sam tragao čitavog života. Uzbuđenje je raslo u meni, misli su re ređale, ideje, vizije... Video sam sebe ostvarenog i uspešnog, mnoštvo knjiga i pokolenja koje se nadahnjuju mojim zamislima. Idejama koje će promeniti svet. Da, promeniti svet. Čekaj malo!?Promeniti svet, bez mogućnosti da prepoznam dobro i zlo?
"Ne prihvatam ! Odlazi. Svet je dovoljno obogaljen i bez mene" U tom trenutku, nestade i svetla i glasova i ogledala. Možda sam se u tom trenutku i probudio.
Dugo već ne mogu da zaspim. Topao vetar širi mi nozdrve, a ja posmatram pučinu pod mojim prozorom. I nebo i more u silnoj snazi. Bregovi belih vrhova sustižu jedan drugog u divljoj igri, a sevovi dalekih munja osvetljavaju ovu pozornicu lepote i stihije u isti mah. Pokušavam da se setim jednog davnog sna koji mi u noćima kao što je ova truje misli i krati san, mada još uvek ne znam da li sam sve ovo sanjao, ili možda još uvek sanjam. Znao bih, kada bih umeo da razlučim gde prestaje san, a gde počinje java. Bilo kako bilo, da mi nije snova, možda i ne bih ovo pisao...