„Ne sanjamo svi jednako i to nikome ne smeta.
A zašto svima smetamo kad smo drugačije budni?“
Miroslav Antić
Pre nekoliko dana je moja kumica koja uskoro puni deset godina, koju sam krstila i čije roditelje sam venčala, došla kući iz škole i onako usput pitala: „Kako se, beše, zove azbuka koju koriste invaliditeti?" Sve nas je nasmejala do suza. Zaista je lepo što u četvrtom razredu osnovne škole deca uči o tome. E sad, o čemu tačno uče?
Nedavno sam čula priču o carskom baštovanu koji je održavao predivan vrt. Sve biljke u vrtu su bile prelepe i on ih je negovao veoma pažljivo. Kako to obično biva u pričama, a i u životu, jednog dana је među biljkama nikao korov. Baštovan je na svaki način pokušavao da uništi uljeza, ali bi se on posle nekog vremena ponovo pojavljivao. Baštovan se kod drugih vrtlara raspitivao kako da se oslobodi korova i primenjivao svaki savet koji bi dobio. Iako bi to pomoglo na nekoliko dana, korov je stalno iznova nicao. U svojim traganjima je stigao i do najpoznatijeg i najstručnijeg baštovana, koji ga je veoma pažljivo saslušao, a onda rekao: „Ako si već uradio sve što si mi rekao, ne preostaje ti ništa drugo nego da zavoliš korov!"
Tanani međuljudski odnosi imaju moć da nam izmame osmeh kao i da nas rastuže.
"Skromnost nije za svakoga. Ona lepo stoji samo onima koji bi imali zbog čega biti neskromni."
Duško Radović
Roditelji su me učili da je skromnost vrlina. Da li je tako?
Čini mi se da su omiljene aktivnosti u zemlji u kojoj živim:
Boris je učitelj vožnje. Jednog, sparnog, avgustovskog dana pre trinaest godina stajao je naslonjen na crveni Golf 2 u hladu lipe. Čekao je da se pojavim. Sed, sitan, pogrbljen, u starim pantalonama, ofucanoj ali ispeglanoj košulji i iznošenim cipelama nije mi ulivao poverenje. Dok sam mu prilazila, bez osmeha na licu po ko zna koji put sam pomislila: "Baš lepo što mogu da biram ucitelja!"
„Vi vozite, sedite na vozačko mesto", rekao je blagim ali odlučnim tonom odmah nakon upoznavanja. Na moju opasku: „Ideja Vam uopšte nije dobra" ,
Lift u jednoj novoj zgradi u Podgorici je besprekorno funkcionisao nekoliko dana, a onda jedne večeri oko ponoći dočekalo me je ne baš prijatno iznenadjenje. Dugme za pozivanje lifta je svetlelo, a lift je stajao na poslednjem spratu.