Tog leta hiljadudevetstodevedesetprve godine poceo je zavrsetak raspada Jugoslavije. Kosarkaska reprezentacija SFRJ je osvojila jos jednu zlatnu medalju. Zagrebacki Dinamo je promenio ime u HASK Gradjanski. Rezervisti su pozivani na "redovne vojne vezbe". Ivica Osim je postao trener Partizana. Izvrsen je ilegalni upad u monetarni sistem drzave. Rumuni su i dalje prodavali stvari za jednu "chrvenu". Proizvedena je poslednja dobra serija Yuga u kragujevackoj Zastavi. Granice su jos uvek bile otvorene. Sest predsednika su kao predgrupa odradjivali poslednju veliku jugoslovensku turneju Crvene Jabuke,
Prvi tekst koji pisem na blogu zapocinjem u 22:30 po lokalnom, engleskom vremenu, 13. aprila 2008, posle jednog napornog, ali vrlo ispunjavajuceg dana. Danas sam pretrcao celih 42km i 195metara londonskog maratona…
Ali da krenemo od pocetka. Necu mnogo da pisem da mi je trebalo par godina da dobijem mesto u ovom, kako su organizatori danas vise puta pominjali, najmasovnijem maratonu na svetu, ali mojoj sreci (i zabrinutosti)
Mozda i najgora zaostavstina Slobinog rezima (a koja je, po mojoj skromnoj proceni, tokom trajanja rezima umnogome i bila izvoriste svega ostalog) je to sto je uvela, planski, programski, svesno, i organizovano totalnu konfuziju i u glave ljudi, i u istoriju, i u (svaku) sadasnjost, a narocito u buducnost. Laz i zamena teza su postali sinonim za slobodno misljenje, totalno odsustvo odgovornosti za izgovorenu rec je postalo sinonim za slobodu govora, sloboda naciona je postala sinonim za slobodu pojedinca, slicnosti su postale sinonim za razlike, smrt je postala sinonim za zivot, sinonim je postao sinonim za dijametralno suprotno znacenje.
"Dem a loot, dem a shoot, dem a wail,
A shanty town..."
Reggae muzika je direktni dokaz da smo svi mi dosli iz Afrike. Ne sa Kosova, nego iz Afrike. Ali i da smo svesnost konacno stekli tek kada su nam poslednji ostaci vode Sargasso mora poceli da hlade obraze uzavrele od hiljadugodisnjeg bunila, dok smo se polako budili na pescanim plazama karipskog arhipelaga. Iako jos uvek nisam stigao da iz prve ruke vidim Jamajku, zivot na ovom ovde ostrvu pruza i tu mogucnost da se moze imati najbolja moguca zamena. U to ne ubrajam Notting Hill karneval, iako ni on nije za bacanje. U to ubrajam setnju od Brixton Akademije do jedne picerije-udzerice, koju drzi jedan italijan (veliki navijac Intera iz Milana), a u koju se prolazi pored nekoliko radnjica sa svim i svacim, a izmedju ostalih i jedne prljave, zapustene prodavnice ploca u kojoj se ne putuje samo kroz vreme, nego se direktno penje unazad gore uz planetarnu pupcanu vrpcu.
Od kada je sveta i veka ljude je zanimalo sta se desava posle smrti. Da li postoji nesto "iza"? Kako izgleda ta "druga strana"? Da li smrt boli? Da li postoje raj i pakao? Da li je smrt zaista kraj?
Od najumnijih filozofa do najprizemnijih secikesa niko na to pitanje nije umeo da da odgovor. Ali, evo, kao gost autor (u intervju formi) se na blogu pojavljuje duh jednog pokojnika (koji je, inace, izrazio zelju da ostane anoniman) da nam iz prve ruke pruzi informacije o tome sta sve nas (manje-vise) ceka jednog dana... Intervju je vodila nasa renomirana novinarka Mirjana Bobić Mojsilović...
... ili "Na Karaburmi... Jedan - Jedan..."
Ako mi bilo sta nedostaje, ali stvarno nedostaje iz stare drzave (SFRJ, da ne bude zabune) to je fudbalsko prvenstvo Jugoslavije i kombinovani radio prenosi utakmica prve savezne fudbalske lige, tzv. Vreme Sporta i Razonode. Posle se kod nas preslo malo na Vreme Smrti i Razonode, po knjizi jednog nazovi pisca, ali to je druga prica.
Ne mogu sa sigurnoscu da tvrdim da ova moja konkretna nostalgija nije samo generalni zal za prosloscu (mladoscu), pa bi mi na isti nacin nedostajalo nesto drugo iz nekog drugog perioda da se sam rodio u neko drugo vreme i/ili na nekom drugom mestu. Ali posto ne mogu na to da dam precizan ili bilo kakav odgovor, necu ni da ulazim u analizu tog ugla.
...across the Atlantic sea...
U cemu se sastoji sposobnost ovog opskurnog, tmurnog, depresivnog, siromasnog, kisovitog i hladnog grada da nam podari toliko radosti i zadovoljstva na ovom svetu?
"Oh Manchester,
so much to answer for..."
Obicno, kad se preselite u novu sredinu (ako se ikada upustite u to da se zivotno maknete od starog kraja, mamice i tatice, lokalne pekare, lokalne kladionice i slicno), covek bude obasut sa svih strana novim, ponekad neobicnim, ponekad cudnim, ponekad frapantnim obicajima, rutinama, pogledima na svet i delovanju u istom. U datom slucaju (odlaska sa drevnih ognjista) postoje tri opcije: prva da tvrdoglavo odbijate fizicku realnost i da zivite u getu van prostora i vremena pretvarajuci se da ste jos uvek tamo odakle ste dosli, druga da zaboravite sve staro i da se ponasate ne kao da ste se vi rodili 'tamo' nego i da je cukun-deda u stvari oduvek bio odatle poreklom, i treca da kao i svako normalan, nadjete zlatnu sredinu gde cete prvo nju (novu sredinu) da prihvatite, a onda ce ona vama da izlozi na uvid sta sve moze i ne moze da pruzi, pa ce moci lep odabir da se napravi i relativno uziva u nekom mutantu starog i novog.
Pokusavam da ne pisem blogove o dnevno-politickim stvarima, ali ovoga puta cu morati da prekrsim "pravilo". Takodje, vec je svako ko je imao sta da kaze o tome ponesto i rekao, pa ima smisla postaviti pitanje zasto ovo pisem. Ali svejedno...
Naime, podigla se kao sto znamo ovih dana, kuka, motika, i peticija da odbrani naseg vrlog Voju K. od celjusti strane inkvizicije u domacoj odori, da nikako, ni slucajno da ne ide da svedoci, niti da kaze bilo sta o tamo nekoj politickoj pozadini jedne pobune, i mozda jednog atentata. Sta ima tu da se dira covek koji danas jedini (kod nas je uvek
Malo, malo, pa nam se gospodin Emir pojavi u medijima sa svojim umetnicko-prosvetiteljskim poduhvatima, kako na filmskom, tako i na muzickom planu, a u poslednje vreme, bogami, i plajvaza se hvata, pa imamo i pisanu rec sto nam gromada dariva. Sad, reci cete, evo ga jos jedan koji mora da je izasao iz sinjela Pescanika (ili neceg mnogo goreg, ako ima ista gore), anonimus koji se namerio na naseg Nemanju. A nema takvog kao Nemanja na svetu celom, samo kojekakve bubasvabe, propalice, i strani placenici se usudjuju da ga uzmu u usta i opanjkavaju, tj. pljuju na pravdi boga, danas sigurno najveceg sina nasih naroda i narodnosti.