Washington, DC, Metro stanica hladnog januarskog jutra 2007.g. Čovek na violini svira Bachovo delo nekih 45 minuta. Za to vreme, približno 2.000 ljudi prodje stanicom, većina na svom putu na posao.
3 minute nakon što je počeo sviranje, sredovečan čovek uočava muzičara koji svira. On usporava korake, zaustavlja se par sekundi, a zatim žurno odlazi kud je namerio.
4 minute kasnije:
Violinista prima svoj
Ovo su koordinate pupka sveta. Na ovom mestu Zemlja još uvek nije završila magiju stvaranja. Ovo mesto se zove Galapagoska ostrva. To je uvek otvorena knjiga postanka, evolucije i modela opstanka svega na Zemlji – od kamena do čoveka. Njena poslednja stranica još nije napisana. Hefesova kovačnica ovde radi punom parom u 3 smene bez praznika i crvenog slova.
“Can you dig it
Something in the air tonight
Got a one way ticket
Baby, don't you wanna ride
Got to make it
Make it to the other side
I've got demons
Snapping at my heels tonight….”
…cvrkuće moj telefon prvu jutarnju. Rano je. Šest sati. Započinje novi radni dan. Izkrmeljavam polako iz zamračene kabine i kako otvaram vrata tako me pljusne po sred lica rano jutarnje sunce. Ok, važi…..otvoriću
Da se razumemo ‘oma na početku. Ja nisam nikakav vernik. Pod tim podrazumevam redovne posete crkvama, beskonačne postove, upražnjavanje crkveno propisanih rituala i običaja, beskrajne molitve i nadu da će Bog svevišnji rešiti moje probleme. Da li me to čini nevernikom? Ne. Da li to znači da mislim da su oni koji upražnjavaju sve ovo gore pomenuto manje vredni od mene? Ne. Da li to znači da sam ja manje vredna od njih? Ne.
Svoje
I eto mene opet. Dosta je vemena prošlo i mnogo toga se dogodilo. Događaji su prestizali jedne druge. Nije bilo vremena da nađem sebi pet minuta mira kako bi analizirala sve. Mašina radi bez obzira da li ste prisutni ili ne. Bolje bi vam bilo da ste prisutni jer vrlo lako možete propustiti nešto i mašina vas može samleti pre nego što se probudite. A uvek se nešto bitno događa.....
Na kraju krajeva nije ni bitno šta se dogodilo, već šta sam ja naučila iz toga. I to je prva stvar koju sam naučila. Naučila sam još da nije dovoljno samo verovati u nešto već i ozbiljno
Kada spavam ništa ne vidim, samo osećam. Osećam mirise, čujem zvukove. Onda mi ti zvukovi i mirisi prave slike od kojih su sačinjeni moji snovi. A kada se probudim, oči držim širom zatvorene kako bih osetila mirise i zvukove jutra. Kada sam bila mala to je bio miris topole pored prozora kuće moje Nane pomešan sa zvukom lišća koje je jutarnji povetarac temeljito prebirao dok su gugutke čavljale svoju jutarnju mantru. Zimi
Jutros smo isplovili oko 4:30h. Krenuli smo u susret prošlosti. Pošli smo na Thistlegorm, engleski brod potopljen u II Svetskom ratu. Noć je topla i mirna. Brod se polako i skoro nečujno izšunjava iz luke. Svako traži mesto gde će odremati sledeća 3,5 sata vožnje. Ja sam se odmah zakucala na strateško mesto-sun deck iznad pramca. Odatle je najbolji pogled na nebo. Dok isplovljavamo, sa minareta se čuje poziv mujezina na Al-Fajar, jutarnju
Jedna od najgorih stvari koja se može dogoditi ženskom čeljadetu je da bude rođeno u šerijatskoj muslimanskoj porodici. Svakodnevno čitam, slušam, gledam i svedok sam zverskih zločina počinjenih nad ženama i ženskom decom u ovakvim porodicama. Počinioci obično bivaju veoma blago kažnjavani a neki se uopšte ne kažnjavaju. I tako se zločini nastavljaju u nedogled. Po šerijatskom zakonu o ženskoj sudbini UVEK odlučuje muškarac u porodici. Kada je dete o njenoj sudbini odlučuje otac a kad se uda o njoj odlučuje muž. Po istom tom zakonu ubistvo devojčice ili žene se ne može kazniti smrtnom presudom.
Egipat-jedinstvo suprotnosti. Ako niste na moru, onda ste najverovatnije u pistinji. Ima nešto zeleniša oko delte Nila i to je sve. A pustinja nepregledna i tiha kao i more. Malo je onih koji mogu odoleti Sinajskoj pustinji a pogotovu ja i moje kolege. U pustinji se najbrže spava. Potrebno vam je nekoliko sati sna da se potpuno resetujete. Nije retko da odemo uveče u pustinju, tamo prespavamo i ujutru pravo na brod.
A noću
Pre nekih 10-ak dana sam imala na kursu jednu devojku koja je do najsitnijih detalja apsolutno kopirala sve što ja radim. Sve vreme kursa sam morala strogo da vodim računa šta radim, kako se ponašam, šta govorim i sa kime razgovaram o čemu. Odmah mi je bilo jasno da će svaki trenutak proveden sa ovom devojkom biti moj ultimativni test. Moje ime će stajati na njenoj licenci i ja ću biti ta koja je odgovorna za sve dobro ili loše što ona uradi kao ronilac