Scena I
Mesto dešavanja: mesara u kraju
Kraj jeste moj, ali mesara je odredišna digresija koju osećam kao nepoznatu teritoriju. Mislim, šest godina vegetarijanstva je učinilo svoje - u carstvu šnicli, neviđeno sam smotana, ne kapiram kasapski sleng, a neki detalji, kao brda jezika i džigerica me užasavaju, što naravno, krijem, ali slaninicu bogme (sada) volim,
- E ćuti, gde god izašli ti jedva dočekaš da šepuriš svoj ljubavni tepih. I nema šutiranja piva u ljude!
- Pa ne bih ja to u stanu...
- I nema odvaljivanja! Ne mogu posle da te nosim kući. A i
Kada sam bila mala, moj stariji brat Viktor i ja smo obožavali da gledamo „Transformerse", „Nindža kornjače" i „Robotek" . To su nam bile top tri crtane serije od kojih su morali špahtlom da nas stružu da ne zaginemo pred teve kutijicom.
Elem, skroz smo bili naloženi na škpškpškpzukškruip (khm, zvuk transformisanja), prateći bez daha kako se Transformersi šibaju sa onim zlim metalnim tranzistorom zkrsrszszkškrzukruip od Megatrona, Nindža kornjače su pravile froncle od Bibopa (mutogen-nosorog) i Rokstedija (mutogen-gicoš), a tek Robotek...bože... jedan od najlepših animiranih SF serijala koji sam gledala.I dalje mi se steže knedla u grlu da li će Rik uspeti da osvoji svoju ljubimicu (koja je btw neviđena lujka) i da li će uspeti da se izvuče iz utrobe svemirskog broda u kome su bili izgubljeni. A tek klonovi, pa neviđeno mračni i zli vanzemaljci, androidi, roboti, kolaps, opustošene planete, apokalipsa, napad, rat, ljubav, snovi... wow.
Jao, jel vam je poznat osećaj, vi se nešto kao pseudo probudite, sledi ritual rastezanja, čekiranja svakog ćoška po sobi, striktno blejanje u vašu OMILJENU tačku (ah, svaki dan je tu da vam poželi telepatski ‘bro jutro). Onda sledi eventualno češ, češ i trljanje šaka o facu, jaoooo treba ustati. Dva ogromna uveta me fiksirano posmatraju i podsećaju na onu opersku kuću u Sijetlu. I samo se čuje odjednom
- MmmmiiiiiiiumGPHVH grumpf!
To Maiše meni objašnjava kako ja treba da dignem
Elem...dozivljavajuci sicusne i srecne katarze, red za redom, tj. mladim krompiricem za mladim krompiricem, odlucila sam da bacim tri i po reci, cisto da ozivim ovaj prostor.
Dosta sam dekoncentrisana, ucim ko kreten za ispite, i sad sam najizad dosla do momenta kada mogu da srcem kafu, kuliram, slusam muve kako zuje, gadjam vrapce sa prozora (imam drvo lipe exact ispred mog cenjenog prozora) ali jok! Jos uvek sam krcata energijom i savest mi ne dira mira i ja prosto ne znam koji joj je djavo i zasto bas uvek mora da mi zvoca, ali takva je kakva je
I tako. Ništa bi od one slike i ja se ne ponostime time, čak se i nekako rimuje i šubi di du. U svakom slucaju, dok ne savatam nekog (a verujte mi, kujem planove po kvadratnom metru udaljenosti od mene, praktika razbija) da mi donese da instaliram sve te džidža bidže, pošto ja jelte, koristim ovaj komp uglavnom za surf, mjuzu i pisanje (znate kakve mišiće imam, juuu, dižem a la 50 cent tegiće na svakom prstiću, svako jutro), a u photo shopu sam se zezala kada sam imala vremena. Hm vreme, šta je to? A to beše na nekoj drugoj planeti pre nego što sam ušla