Kakav dan, ljudi moji. Imam utisak ko na Marsu da smo bili dr Vajs i ja. A nismo. Bili smo u porodilištu koje se specijalizovalo za fiziološki, neometani porođaj. Ali, to što smo tamo čuli i videli, samo me je uverilo da smo mi crne žene Srbije, sve zajedno s ovim našim lekarima Srbije, s neke potpuno druge planete. I to ne s planete iz ovog, nego nekog potpuno drugog solarnog sistema, milionima svetlosnih godina udaljenim od njih...
"Centro Nascita Margherita" otvoren je u martu 2007. godine, s ciljem promocije povratku fiziološkom, neometanom porođaju. U njemu nema lekara.
Pre svega bih zeleo da se zahvalim svima koji me prate i citaju moje dogodovstine odavde, komentarisu i pomazu mi da se snadjem u meni nepoznatom svetu!
Sticajem veoma cudnih okolnosti, u moja prva tri dana ovde, u Penangu, isao sam na tri svadbe! Svadba kao svadba, skoro pa je ista kao i kod nas, osim nekih sitnica, ali
24. juli 2013.
Pre dve godine, na današnji dan, utovarila sam moj bicikl i bisage u autobus za Bratislavu. Tamo sam se srela sa tadašnjim partnerom, skoro potpunim strancem kog sam upoznala nedavno, tražeći saputnika za put oko sveta. Tako je počela moja najveća životna avantura.
Nekoliko meseci kasnije, bila sam ostavljena. Bila je zima, ja sam bila bolesna, sama i uplašena. Nisam razmišljala o povratku
Nikola Tesla je u Mariboru izdržao oko 6 meseci pre nego što je doživeo nervni slom i zauvek ga napustio. Izgleda da ima nešto u gradićima austrougarske što može izazvati beznađe ukoliko ste genije (ili administrativni službenik, kao što je uočio Kafka).
Koliko se za ovih 130 godina od kako se Tesli smučilo da večeri provodi u kafani „Srečni kmet" igrajući šah i karte Maribor promenio?
Koliko i čitav svet, možda malo manje. Bilo bi preterano reći da gradom (još uvek)
Sve ovo liči na još jednu u nizu priča o pokidanim nitima i izgubljenim podsetnicima na prošla vremena i ljude. Sve, osim jednog detalja koji celoj priči dodaje neobičan sloj univerzalne ljudske vere i povezanosti.
Од аутобуске станице у подножју брда до Природно-математичког Факултета на врху води стаза прошарана степеницама и делимично осенчена дрвећем. Студентима прве године се чини стрмија и
Dragi …,
Bili u Bodrumu. Šta da ti kažem? Atmosfera na ovaj dan nenasilja krajnje napeta. Horde turista, najčešće u trojkama, često u većim grupama, a nikad manje od dvoje, naoružane devizama, najnovijim modelima digitalnih foto-aparata i kamerama su potpuno preuzele ulice.
Naša porodica ima dva velika ogranka, od kojih jedan, onaj naš, živi u najvećem selu u okrugu, a onaj drugi u selu N., na oko dva sata hoda. U neko davno doba, pre ratova, čukundeda je proveo mladost daleko, daleko, u Rumuniji, gde je prvo izučio pekarski zanat, a zatim i sam otvorio pekaru.
Kad sam dobila mail s pozivom, prvo što mi je palo na pamet je da zvuči toliko blesavo da bi se lako moglo dogoditi.
Navikla sam na let od oko 8 sati, što će reći večera, 2 filma, malo spavanja i – vežite se, slijećemo. Krenula sam svojom uobičajenom rutinom: večera, 2 filma…a onda je na onom velikom strašnom ekranu pisalo da mi je ostalo još 10 sati u zraku . Nije mi preostalo ništa drugo nego da još jednom večeram, pogledam dodatna
Nisam planirao nikakvo putovanje za ovaj vikend. Međutim kad sam u utorak video prilog na TV-u o tome da je u subotu ceremonija proglašenja Istanbula evropskom kulturnom prestonicom za 2010. spopadoše me pundravci. Osim toga prošle godine sam primio minimalnu dozu Istanbula (sve u nekom proputovanju) te je proradila i apstinencijalna kriza.
Upravo sam odgledala po n-ti put ''The Way'', film koji je Emilio Estevez režirao i posvetio svom dedi iz Galicije, a glavnu ulogu dodelio svom ocu, Martinu Šinu.
Kada sam ga prvi put gledala, na preporuku Alave, mnogo mi se dopao, iako su mi se te ideje o hodočašćima od više stotina kilometara peške, u vreme specijalizovanih agencija koje te avionima i autobusima vode na lice mesta - činile tupavim.
Kada sam ga drugi put gledala, krajem aprila, već sam donela odluku da idem. Što pre.
Šta se u međuvremenu desilo?